Članice Čitateljskog kluba Lectoria jednom godišnje čitaju isti naslov u isto vrijeme, što je poseban doživljaj – one title događaj. Ove godine to je naslov Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić. Neposredno nakon čitanja imali smo čast u Knjižnici ugostiti autoricu Ivanu Bodrožić i s njom podijeliti dojmove pročitanog.

Lectorie kažu

Knjiga mi je predivna. Da ne znam koliko godina ima, pomislila bih da je ovo napisala zrela, starija spisateljica, u rangu nobelovke. Stvarno sam osupnuta punoćom opisa detalja. Odista je pokazala da je postala majstorica u povezivanju različitih, a opet povezanih sudbina. Osjećaji koje nam prenosi u tekstovima ne mogu se naučiti, ona ih dijeli s nama od srca. Drago mi je što su i drugi prepoznali njezinu književnu vrijednost, pa me nije iznenadila vijest da je dobila nagradu Meša Selimović za ovaj roman. – Vesna

Knjiga nad knjigama, reklo bi se. Knjiga koju treba pročitati, doživjeti, proživjeti, osvijestiti. Knjiga koja otvara oči, senzibilizira. Knjiga koja dokazuje koliko djeca mogu biti osakaćena, koliko ožiljaka mogu imati zbog neosviještenosti roditelja i društva. Previše svi plivamo po površini i držimo se nekakvih nametnutih „kalupa“, a svi su oni koji nisu „na tu sliku i priliku“ izopćenici, što je nedopustivo. Roditeljska ljubav treba i mora biti bezuvjetna, roditelj djetetu treba biti najveća podrška i sreća djeteta mora biti prioritet. – Danijela

Ivanu Bodrožić pratim od njezinih samih početaka. Pročitala sam gotovo sve što je dosad napisala. Pratim i njezine kolumne. Fascinirana sam činjenicom da tako mlada osoba tako realno vidi stvarnu situaciju društva u kojem živimo i da ima hrabrosti javno govoriti o tome. Knjiga Sinovi, kćeri oborila me s nogu. Toliko aktualna tema, a tako malo spominjana svakodnevno. Istinito i bolno svakom tko želi priznati uskogrudnost društva u kojem živimo. – Đurđica

Početne stranice. Jasno je. Otvorena je tema romana – najslabija točka mnogih – vječna i jedina, majka i kći. Nemam ništa protiv. Evidentno je da neće biti razrađena edipovski, prije svevremenski. Novi motiv – proustovsko čeznuće, gotovo identično, za zagrljajem i poljupcem prije spavanja potiče na nastavak čitanja. Rečenica teče, ne guši, ne zamara, teško je samo iznutra. Autorica britko, biranim leksikom i nadasve inteligentno slaže labirint kojim naizgled sigurno kročimo do trenutka kad nas odluči šokirati hrabrošću pera – otvaranjem onih zatvorenijih, gotovo prešutnih tema čovjekove intime. Kako li sam samo naivno pomislila da će knjiga ostati na početnoj temi obiteljskih odnosa. I baš kad glavnu junakinju stavljam u odnos s Fridom gospođe Drakulić, autorica ukori, preduhitri  i odlučuje iznova iznenaditi, pa neka još malo lutam labirintom. Pitam se otkud takva uvjerljiva introspekcija djevojke u bolničkom krevetu koja gotovo na svakoj stranici barem na trenutak posramljuje sretnog (ne)zadovoljnika, malodušnika, uskogrudnika, slijepca pored zdravih očiju… – Marijana

Čitajući prvih trideset stranica knjige Sinovi, kćeri pomišljala sam na odustajanje. Imala sam osjećaj da su me, već na počeku, previše pogodile teške emocije i da ću se do kraja knjige osjećati jako loše. Mislila sam da ću se morati prisiljavati ostati uz knjigu, a onda odjednom knjigu nisam mogla ispustiti iz ruku. Pročitala sam je u dva dana, uz sve obveze prema suprugu i unucima koje sam čuvala. Hoću reći da sam svaki mogući trenutak posvetila čitanju i da sam se uhvatila kako cijelo vrijeme, dok ne čitam, vrtim u glavi pročitano. Toliko suosjećanja, uživljavanja i poštovanja prema temi o kojoj piše… Knjiga me jako dojmila, a dokaz tomu je i činjenica da sam iz Knjižnice posudila još tri autoričine knjige i slikovnicu koju planiram ovaj vikend pročitati unuci. – Jasminka

Pročitala sam! Uh, stvarno teška knjiga… Sjetila sam se kako si rekla da si se cijelo vrijeme, dok si čitala, patila s onom crnom vrpcom… Tako sam se ja patila s knjigom, odnosno usvajanjem težine tema. Ne znam što mi je bilo teže, Lucijina situacija, Dorijanova ili mamina… Toliko patnje, tragedije, boli u nečijem životu. Fasciniralo me pisanje, bogatstvo rečenica, opisa, dubina, emocije… Stalno se pitam kako netko tko nije osobno to doživio i preživio, a koliko sam pročitala nije, može tako detaljno o svemu tom pisati. Valjda zato netko piše knjige, a netko samo čita! – Mirjana D.

Izvanredna, promišljena i riječima dobro vođena radnja kroz tri lika.  Doživjela sam je kao pažljivo „navođenje“  i na kraju doživjela emocionalnu i intelektualnu katarzu/olakšanje. Iako me u prvi mah odbila zbog crne vrpce straničnika, podsjetila me na nešto žalobno. Knjigu ocjenjujem kao vrlo pozitivnu s krajem koji to nije. Svaki čitatelj može zamisliti kraj i vjerujem da će se zamišljeni životi likova i njihovi odnosi uskladiti. Hrabra tema u kojoj bih naglasila motiv zaključane osobe u svim trima likovima. Ono što sam zauvijek zapamtila, a čula sam riječ nebrojeno puta, značenje je skraćenice LGBTIQ. Prije čitanja ove knjige bila mi je strana, čak pomalo negativna, nakon pročitanih Sinova, kćeri to je „velika“ i topla riječ. – Vlasta

Sinovi, kćeri  roman je koji svojim književnim izričajem „klizi“ niz moždane vijuge dok se čita, svojom tečnošću miluje jezik, ali svojim sadržajem steže srce, proširuje vidike, mijenja svijest i ruši predrasude. – Mirjana F.