Kristina Krpan Kobešćak grafička je dizajnerica, slikarica i fotografkinja koja će svoj rad predstaviti u rodnom gradu, u Gradskoj knjižnici Požega. Na Galeriji svjetlosti u petak, 13. svibnja, u 20 sati, održat će se otvorenje njezine izložbe “Djeca”. 

U nastavku pročitaj razgovor s njom i saznaj tko je Kristina Krpan, čime se sve bavi, kakva je kao umjetnica te više o radovima koje će predstaviti na izložbi u tvojoj Knjižnici, a koju ćeš moći pogledati do 30. svibnja. Dođi, pogledaj, doživi! 

Kristina, profesionalno se bavite grafičkim dizajnom. Kako se rodio taj interes? Kada su se dogodili i kako su izgledali Vaši prvi koraci u tom svijetu?

Ljubav prema likovnom izražavanju postoji otkako znam za sebe. Interes prema grafičkom dizajnu razvio se tijekom mog srednjoškolskog obrazovanja kada su se u naše školske diskusije uvukli pojmovi poput likovne umjetnosti, arhitekture i dizajna, a riječi Photoshop i Macintosh izazivale strahopoštovanje prema toj tada relativno novoj struci. Moram napomenuti da je na moju odluku da se upišem na Grafički fakultet utjecao još jedan Požežanin, nažalost prerano preminuli Ivica Baričević Bara, renomirani akter hrvatske grafičke scene devedesetih koji se svojim radom posebno istaknuo u domeni nezavisnog glazbenog izdavaštva i izvan granica Hrvatske. Po završetku fakulteta, prva radna iskustva trudila sam se steći u radeći na svim projektima – od vizitke do weba, kako bih stekla što više praktičnog iskustva. Danas sam već dugo zaposlena kao grafički dizajner u odjelu marketinga tvrtke koja se bavi automobilskom industrijom, a gdje uz poslove grafičkog dizajna obavljam i ostale izuzetno zanimljive i uzbudljive poslove tipične za jedan ovako dinamičan i svestran odjel i industriju, uključujući promotivne i oglašavačke aktivnosti, društvene mreže, web stranice, CRM, razna događanja i prezentacije i još puno toga.

S obzirom na to da radite kao grafička dizajnerica, a u slobodno ste vrijeme posvećeni crtanju, slikanju i fotografiranju, možemo reći da Vam ne nedostaje kreativne energije. Kako biste opisali svoju umjetnost, kakva ste kao umjetnica? Odakle crpite inspiraciju za svoj rad? 

Kao umjetnica sam znatiželjna. Emotivna. Zadovoljna. Nezadovoljna. Nestrpljiva. Mirna. Dakle, to je jedan veliki dijapazon raspoloženja koja se razlikuje od rada do rada, od trenutka do trenutka. Vjerujte, nije to lako, haha! Teško mi je definirati svoju umjetnost – svoje početke vežem uz olovku koja i danas zauzima prvo mjesto na ljestvici omiljenih tehnika. Trenutno eksperimentiram s akvarelom. U međuvremenu sam se okušala u ugljenu, ulju, akrilu, u crno-bijelom svijetu, u svijetu boja, u figurativnom, u apstraktnom, u minucioznim analizama, u ekspresivnim pokretima kista. I nadam se da još nisam gotova s istraživanjem. Inspiraciju za fotografiju nalazim u ljudima, prirodi, detaljima, načinu na koji svjetlost pada. Lijepom osmjehu, dječjoj igri, nesvjesnosti prisustva kamere. Izuzetno volim fotografirati portrete, ali volim ih i crtati. Pokreće me želja za smirajem i bijegom u moj svijet gdje postojimo samo papir i ja. Kad se želim opustiti jednostavno uzmem olovku/kist i krenem raditi, ali kad su ciklusi u pitanju, onda je to rezultat dugotrajnog promišljanja. Kada mi nešto padne na pamet, koristim taj trenutak i ostavljam sve što tada radim kako bih zabilježila misao prije nego nestane.

Služite se različitim medijima – fotografija, crtež, ilustracija, grafički dizajn. U kojem se od tih umjetničkih izričaja najviše pronalazite i uspijevate najadekvatnije izraziti?

Bilo je različitih životnih perioda kada je jedna umjetnost imala veći prioritet u odnosu na drugu, ali ja sam najsretnija kada ih sve mogu objediniti. Fotografija je stvar trenutka. S crtežom uranjam u svijet gdje ništa drugo ne postoji. Ilustracija mi pričinjava zabavu, dok je grafički dizajn cijeli niz procesa koji mi predstavljaju izazov u svrhu isporučivanja komunikacijske poruke na estetski i funkcionalno optimalan način. Teško mi je procijeniti u čemu sam najbolja, zaista podjednako volim sve ove umjetnosti i sretna sam što sam u mogućnosti baviti se sa svima njima.

Do sada ste imali više grupnih i samostalnih izložbi. Koliko su, prema Vašem mišljenju, izložbe važne za umjetnike i zašto, s obzirom na to da u digitalnoj eri radove možemo vidjeti i na društvenim mrežama u virtualnoj galeriji pa tako i neke Vaše radove?

Meni nema većeg zadovoljstva u susretu s umjetničkim djelom nego stati uživo ispred njega u svoj njegovoj veličini, opažati poteze kista, proučavati detalje, stajati ispred platna zamišljajući kako je autor upravo na toj istoj relaciji stvarao svoje djelo, razmišljajući što mu je prolazilo kroz glavu. To je neprocjenjivo. Nema do osobnog kontakta, kako s ljudima, tako i s umjetničkim djelima. S druge strane, digitalna era nam je svima donijela bolji i brži pristup informacijama u svakom smislu. Danas se većina toga odvija na Internetu – krenimo samo od promocije. Banneri na portalima, promotivne objave na Facebooku i Instagramu, online pozivnice, virtualne galerije, sve do online kupnje. Sve to je umjetnicima dalo mogućnost lakšeg i bržeg dopiranja do svoje ciljne grupe i prodaje svog rada. Ja sam generacija koja je pola života provela bez Interneta, a drugu polovicu živim s njim. I teško bih mogla bez njega. Mojoj djeci je život prije Interneta neshvatljiv. Mislim da je svakako poželjno i nužno osvještavati proces nastanka umjetničkog djela i kroz nekakvu edukaciju naučiti čitati djelo te na taj način cijeniti svaku mogućnost osobnog kontakta s umjetničkim radom.

Uskoro u svom rodnom gradu, u Gradskoj knjižnici Požega, otvarate izložbu “Djeca”. Riječ je o ciklusu od 14 radova izrađenih u tehnici akrila na platnu posvećenih djetinjstvu. Recite nam više o izložbi, kako ste došli na ideju, kako je tekao i koliko je trajao rad na tim djelima?

Za početak ću reći, izuzetno sam sretna i zahvalna što imam priliku izlagati u mom rodnom gradu, a osobito u ovom prekrasnom i modernom prostoru Gradske knjižnice. Drago mi je što ću izložiti upravo ciklus „Djeca“ jer on za mene vrlo intiman i poseban. Nastao je na temelju brojnih fotografija koje sam napravila provodeći sate i sate sa svojom djecom u šetnjama u prirodi. Fotografije na kojima su djeca spontana i nesvjesna moje kamere dobile su posebnu vrijednost ubrzo nakon što su je postala svjesna i rezolutno počela odbijati svako fotografiranje, haha :-). Željela sam pretočiti te fotografije na platno, transformirajući ih u crno-bijeli svijet čime sam se željela koncentrirati na njihov svijet – na njihovu zaokupljenost sobom i svojom igrom. Radovi su nastajali tijekom dvije godine, polako i emotivno.

Sretna sam jer mi je ovom prilikom pružena prilika predstaviti i prve radove iz novog ciklusa „Zemlja“ koji je sasvim drugačiji od „Djece“. Radi se o akvarelima inspiriranima bojama, mirisima, prirodom, šumom, poljima, vodom, mistikom. Ciklus je tek u začetku, tako da ćemo još vidjeti kako će se završiti.