SVJETSKI DAN BEZ MOBITELA

(igrokaz)

Zagreb, 2022.

Likovi, redom izlaska na scenu:

FILIP (dječak, 12 godina)

ROK (dječak, 12 godina)

MATIJA (djevojčica, 13 godina)

DANIJELA: (djevojčica, 11 godina)

Igrokaz se odvija u suvremenoj Hrvatskoj, gdjegod ima djece i mobitela.

Prostor između stambenih zgrada. Slijeva ulazi FILIP, kao da ga je netko gurnuo, tetura par koraka, ali onda uhvati ravnotežu. Treba mu koji trenutak da prebroji je li mu sve na mjestu, da ugura košulju u hlače, da se neraspoloženo osvrne u smjeru iz kojeg je došao. Prošeće par koraka lijevo-desno, očito ne zna što bi sa sobom. Tad od lijeve ruke načini „telefon” (ispruženi palac i mali prst, ostali svijeni), dok desnom tipka po dlanu lijeve, kao da bira broj. Pritom proizvodi bip-bip-bip zvukove, a zatim prinese „telefon” uhu i čeka. Koji trenutak poslije, zdesna mrko ulazi ROK.

FILIP: Rok, Rok, javi se, Rok … (Ulazi Rok.) A, tu si! Baš sam te zvao.

ROK: Kako si me zvao?

FILIP: (Pokazuje svoju „telefon” ruku.) Mobitelom.

ROK: (Podsmjehujući se, ogleda Filipovu ruku.) To je neki novi model? Model Filip, s izgriženim noktima? (Filip sakrije ruku iza leđa.) Zašto si me zvao?

FILIP: Da te pitam posudiš li mi mobitel na minutu.

ROK: (Ogleda Filipa sa svih strana.) Gdje je tvoj?

FILIP: Uzeli su mi ga.

ROK: Tko? Starci?

FILIP: Aha. Jer, kao, previše buljim u njega.

ROK: Svašta. Nego u što bismo trebali buljiti? U njih?

FILIP: Joj, fuj! Grozno. Onda?

ROK: Što onda?

FILIP: Posudiš mi svoj? Već pet minuta ne znam što se događa. (Dok govori, Filip se povremeno stresa, kao da mu je hladno ili kao da ima ovisničku krizu.)

ROK: Mislim da je glavna vijest to što su ti uzeli mobitel. Zašto se treseš?

FILIP: Ne tresem se.

ROK: Jako se treseš.

FILIP: Jako se ne tresem! (Filip pukne i prizna.) Kako se ne bih tresao kad već pet minuta nemam mobitel! Daj mi ga više! Poludjet ću!

ROK: (Oklijeva, izbjegava Filipov pogled. Konačno progovori.) Nemam ga ni ja.

FILIP: (Sve glasnije.) Kako ga nemaš? Zašto ga nemaš? Kako ga se usudiš nemati?!

ROK: Uzeli su mi ga.

FILIP: Tko? … Starci?

ROK: Da. Kao, previše buljim u njega i sve tako nešto.

FILIP: „Odi se, za promjenu, malo vani igrati”?

ROK: E.

FILIP: Isti su k’o moji.

ROK: Svi su starci isti. Mislim da su ljubomorni.

FILIP: Na što?

ROK: Nisu imali mobitele kad su bili mali, pa ne smijemo ni mi.

FILIP: Jesi siguran? Ja mislim da se moja mama rodila s mobitelom u ruci.

Ulazi mrgodna Matija. Rok se smrkne.

ROK: Matija? Tko je nju zvao?

FILIP: (Pogleda svoju „telefon” ruku kao da provjerava je li on, pa olakšano izjavi.) Ja nisam.

MATIJA: (Agresivno od samog početka.) Hajde, na sunce s ruganjem! Znam da jedva čekate!

FILIP: Ja ništa ne čekam.

ROK: Ja ne čekam ni autobus. O čemu ti uopće pričaš?

MATIJA: Ne pravi se lud! Jako dobro znaš o čemu pričam, samo … samo se praviš!

ROK: (Filipu.) Filipe, razumiješ li ti nju?

FILIP: Ne. Ali Matija je žensko, a moj stariji brat kaže da one ni ne govore da bismo ih razumjeli.

MATIJA: Uzeli su mi mobitel, okej!? Evo, priznala sam, pa vam pola praštam! Idemo, ruganje! „Matija nema mobitel! Hahaha!” i gotovo. Obavimo to već jednom!

FILIP: Ni ti nemaš mobitel? Rok, ni ona nema mobitel!

ROK: Tko ti ga je uzeo? Starci?

MATIJA: (Malo se smirila, ali je podrugljiva.) Ma, da. Kažu da je svjetski dan bez mobitela! Da ne bi, a što će onda sutra biti – svjetski dan bez kisika?

ROK: (Prihvaća ruganje.) Bez rata.

FILIP: Bez gluposti.

MATIJA: Bez nekih stvari se ne može! Što da radim cijeli dan bez mobitela?

ROK: Možeš k’o Filip. On se trese.

FILIP: Ne tresem se!

ROK: Ne, uopće. Samo ti je lijeva čarapa epicentar manjeg potresa.

FILIP: (Zbunjeno gleda svoje čarape.) Zašto baš lijeva? (Rok preokrene očima.)

MATIJA: (Nestrpljivo zapucketa prstima.) Hej! Hej! Tu sam i dosadno mi je! Zabavite me! Čega ćemo se igrati?

FILIP: (Pokaže svoju „telefon” ruku.) Možemo se igrati da imamo mobitele.

MATIJA: Možemo se igrati i da imaš mozak.

ROK: Možemo se igrati rata.

MATIJA: Ne.

ROK: Zašto ne?

MATIJA: Izgubit ćeš.

Rok pogledom potraži podršku od Filipa, ali ovaj samo mudro kimne.

FILIP: Izgubit ćeš.

ROK: Okej. Nema veze. Čega hoćeš da se igramo?

MATIJA: Ne znam. Selebritija.

FILIP: Kako se to igra? Što selebritiji uopće rade?

ROK: Ništa ne rade. Samo sere… selebriraju.

MATIJA: Ja ću biti selebriti, a vi me obožavajte. Može?

ROK: A mora li?

MATIJA: Mora.

ROK: (Uzdahne.) Onda može.

Matija se prenemaže kao da je snimaju sve televizije svijeta, a Filip i Rok preglumljuju divljenje. U nekom trenutku Matija, nezadovoljna, stane.

FILIP: Što, gotovo?

ROK: Što ne valja?

MATIJA: Ne divite mi se dovoljno.

FILIP: A kako da se bolje divimo?

MATIJA: Bolje biste se divili da vas je više.

ROK: Ali nije nas više.

MATIJA: Zamislite da vas je više!

ROK: Ti zamisli da nas je više! Ovo je tvoja glupa igra!

FILIP: Ja sam zamislio da nas je trojica.

MATIJA: Trojica nisu ništa bolja od dvojice.

ROK: A koliko bi ih ti? (Matija se zamisli.) Pet? Deset? Cijelu školu?

MATIJA: Baš zamišljam kako bi bilo da me cijela škola obožava …

FILIP: I?

MATIJA: Nije dosta.

ROK: Cijela škola ti nije dosta?

MATIJA: Pa nekako … nije?

FILIP: A cijeli grad?

MATIJA: Cijeli grad je svakako bolje …

ROK: Cijela država?

FILIP: Cijeli planet?

MATIJA: Možda …

ROK: Čekaj … Jesi li ti to sad ozbiljno i najozbiljnije rekla da bi ti MOŽDA bilo dosta kad bi te obožavao cijeli planet? Pa što ima veće od planeta?

FILIP: Ima svemir!

MATIJA: (Pokaže Filipa i kimne.) Ima svemir.

ROK: Hjooj …

MATIJA: Pa što? Što?! Koliko biste vi obožavatelja htjeli?

FILIP: Ja neću obožavatelje. Hoću mobitel!

MATIJA: A ti, Rok?

FILIP: O, njemu bi jedan obožavatelj bio dosta. Zapravo obožavateljica.

ROK: Filipe! To je bila tajna! Obećao si da nikome nećeš reći!

FILIP: Oprosti! Nisam se mogao obuzdati! Otkako nemam mobitel, nisam isti čovjek!

ROK: Ali si ista prepelica! Zadavit ću te!

Rok krene zadaviti Filipa, ali ga Matija zaustavi, cereći se vučje.

MATIJA: Čekaj, čekaj, čekaj malo … Vratimo se na vijest dana: kakvu ti to obožavateljicu sanjaš, Roki?

Rok trese glavom i odbija odgovoriti.

MATIJA: Filipe?

FILIP: Danijelu. (Rok ga ubilački pogleda.)

MATIJA: Danijelu! Rok je zaljubljen u Danijelu! U Danijelu! Kad to ona čuje! Kad to cijela škola čuje!

ROK: (Očajnički.) Nemoj! Matija, molim te! Nemoj ništa reći Danijeli!

Ulazi Danijela, prebirući po mobitelu. U jednom trenutku shvati da je o njoj riječ te radoznalo podigne pogled.

DANIJELA: Što mi ne smije reći?

MATIJA: Da, Roki, što to Danijeli ne smijemo reći?

ROK: (Znoji se.) Pa to da … Da … Da …

DANIJELA: (Nevino.) Da?

MATIJA: (Zlobno.) Daaa?

ROK: Pa to da je Filip zaljubljen u tebe!

DANIJELA: (Ugodno iznenađena.) Zbilja?

FILIP: (Zbunjen.) Zbilja?

ROK: (Olakšano.) Zbilja, zbilja!

DANIJELA: Pa to je divno! Već cijeli tjedan nitko nije bio zaljubljen u mene! Pomislila sam da sam ocvala! A je l’ me jako voliš, Filipe?

MATIJA: Reci, Filipe! Koliko voliš Danijelu?

ROK: Obožava je!

DANIJELA: (Oduševljena.) Obožavaš me?

ROK: Maločas je vježbao obožavanje.

DANIJELA: Cijenim momke koji si daju truda, to je danas tako rijetko. (Filipu.) Nego, da čujem, zašto me obožavaš?

FILIP: Ovaj … Smijem li te prije toga nešto pitati?

DANIJELA: (Koketno.) Pitati? Naravno da smiješ, Filipe! Ja pred svojim dečkima nemam tajni! (Zastane.) To jest, uglavnom. (Zastane.) Možda neku malu. (Zastane.) Dvije male. Tri male ili jednu veću … Što si ono želio pitati?

FILIP: Smi… Smijem li …

DANIJELA: Daa?

FILIP: Smijem li vidjeti tvoj mobitel?

DANIJELA: (Malo se zbuni.) Moj mobitel?

FILIP: Smijem li?

DANIJELA: Pa … (Pruži mu ga.)

FILIP: (Oduševljeno.) Pa to je Najfon Dvadeset Dva! S kobaltnim staklom, platinskim procesorom i svime te svačime još! (Pogleda Danijelu zacakljeno.) Obožavam ga!

DANIJELA: Ga?

FILIP: (Brzo.) Te.

Danijela uhvati Filipa pod ruku te zajedno odlaze sa scene, razgovarajući pritom.

DANIJELA: Pričaj mi još malo o meni!

FILIP: (Gledajući mobitel.) I rezolucija mu je savršena!

DANIJELA: Čija rezolucija?

FILIP: Tvoja.

DANIJELA: Ah!

Na sceni ostanu Rok i Matija. Rok je zabio ruke duboko u džepove i najradije bi propao u zemlju, dok se Matija sladi njegovom mukom.

MATIJA: Joj, da nam je sad neki mobitel! (Rok je krvoločno pogleda.) Joj, da nam je sad neki mobitel pa da idemo od društvene mreže do društvene mreže i pratimo što golupčići rade!

Matijine dvije ruke se „ljube” skupljenim vršcima prstiju dok ona ustima imitira zvuke poljupca. Rok najposlije izvadi jednu ruku iz džepa, načini od nje „telefon”, a drugom tipka po dlanu proizvodeći bip-bip-bip zvukove. Zatim prinese slušalicu uhu, a kad se Matija zainteresira, Rok joj pokretom ruke pokaže neka se javi. Matija prinese svoj „telefon” uhu.

MATIJA: Molim?

ROK: Matija?

MATIJA: Da?

ROK: (Zavapi.) Umukni, MOLIM te!

Matija se zadovoljno naceri, sklopi svoj „telefon”, prijateljski pljesne Roka po plećima, te zajedno odlaze s pozornice dok mu ona govori nešto što više ne čujemo. Zavjesa.

SVRŠETAK