Psihoterapeutsko vrijeme

Nisam više imao snage. Tjedan je došao kraju, dan je primio crvenu boju neba. Otvorio sam vrata vikenda. U čekaonici je sjedila sitna šezdesetogodišnja gospođa.

„Primite me, molim vas, kratko.“ Moje čuđenje je očito. „Radno vrijeme je završilo.“ „Trebam vas sada. Neću dugo, znam da želite odmor.“ Namjerno sam uputio pogled na zidni sat. „Uđite.“ Poslužio sam čašu vode. Glasno kroz uzdah: „Sjednite, molim vas. Recite o čemu se radi.“ „Umirem. Brinem zbog muža. Možda me neće biti do novog tjedna. Ide brzo. Oprostite, ja sam mu sve.“ Ispisanu karticu stavila je na stol. „Molim, dogovorite termin za njega. Neće moći sam.“ Ustala je i pomilovala me po leđima. „Hvala vam, pođite i vi svojima, dragocjeno je vrijeme.“ „Mogu vama kako pomoći?“ Osmjehnula se i mahnula rukom.

Posramljen, ispratio sam ju s doviđenja i pogledom na zidni sat. Prošla je minuta.

Predrag Brezničar

849,99 ZNAKOVA S PRAZNINAMA

Tupankamon je zgrbljen sjedio na kamenu, mudrosti nije bilo na vidiku, pa si je prislonio zašiljenu olovku na sljepoočnicu. Činilo se da je samo pitanje trenutka kad će se ubiti u pojam. U jednom od njih, možda baš u posljednjem, pitanje se našlo u zraku.

– Što si mi tako ružan?

S golemim jadom pod bradom, Tupankamon je došljaku uspio uputiti tek mršav pogled.

– Ako si došao vrijeđati, Sramzez…

– Ni u ružnom snu, samo… Ružan si kad si tužan! Izgledaš kao da sjediš na rubu žičanog slova. – pokušao se i našaliti i pokazati svoju brigu za bližnjega.

– Ma, – odmahnuo je Tupankamon oborene glave – diskvalificirali su me na literarnomnatječaju.

– Pogane piščketine, dabogda ih na nebesima dočekalo prosudbeno povjerenstvo! Pa zašto?

– Kažu da mi priča nije bila u skladu s propozicijama.

– Pa zašto, pa kako? Previše znakova?

– Previše praznina…

Denis Giljević

Pidžama

Peglam ti pidžamu. Peglam i razmišljam o nezgrapnom glasu „dž“. Kako promašeno slovo za ovako intiman odjevni predmet! Gura se među nas, bode oči kvačicom. Dok peglam, pidžamu raskopčam na slogove. Pi-dža-ma. Ravnam svaki nabor, moraš biti uredan danas. Kupila sam ti ovu s gumbima. Znam da ih ne voliš, ali trebaš bar jednu takvu. Za ne-daj-Bože situaciju, da te lakše razodjenu. Nije to operacija, kažeš. Bit ću budan, kažeš. Nema rezanja, samo ubod kroz preponu, onda venom do srca. Čas posla.

– Pidžama. – šapnem.

Uzmeš je i nemarno ubaciš na vrh ruksaka. Ugrizem jezik.

– Bit će sve dobro. – šušneš pa razjapiš vrata kuće.

Pljuštimice me grliš. Ruke mrve kosti, ne dišemo da škripava rebra ne pokrenu vrijeme. Promukli „idem“ suho odjekne među mojim lopaticama. Ostajem na pragu; dok ti dječački mašeš, ja petom guram strah u šuplji trbuh slova „dž“.

Dora Mihanović

Zvjezdača

Stigavši s posla, kod kuće nije zatekla nikog. Samo prašumu prljavih ručnika, šiprage neizglačanog rublja i rasutih igračaka. Zamislila je obalu. Nasukala se na krevet kao raskrečena zvjezdača. One nemaju mozak. Umjesto krvi, morska voda. Ni kod nje stvari više nisu kao prije. Iz štitnjače izrasta perilica za suđe. Hashimoto od soli i praška. Umjesto dvije i po litre limfe, sustavom žubori Domestos. Mozak – blender. Drndavi sjekač krutih komada svakodnevice. Iako uglavnom živi kraće, Pister ochraceus, narančasta morska zvijezda, može poživjeti i do trideset i pet godina. Ta vrsta bila je nedavno pogođena sindromom iscrpljenja, što je dovelo do masovnih uginuća. Ona se s trideset udala i dobila blizance, ima još fore. Samo mora obnoviti tijelo iz oštećenih krakova. Za rođendan ne treba hraniti mračne misli. Sutra navršava trideset i pet.

Maja Ručević

Aproksimacija

Linije života vam idu u beskraj, svaka točka određena dvjema koordinatama. Na vašu jednadžbu vrijeme ne utječe: ono je konstanta dok se vi držite dviju dimenzija. U ishodištu se sijeku realna os blizine i imaginarna os razumijevanja, ali vi ste hiperbola prvog i trećeg kvadranta: nikad nećete proći tom točkom, niti taknuti te osi. Slobodno se krećete svojim krivuljama kad aproksimirate krajnosti, ali ih nikada ne dostižete. Mi ostali tangente smo vaših linija: vječno diramo jednog bez drugog dok siječemo obje osi. Možda bi bilo lakše izbrisati sve i crtati ispočetka, ali radije ćete aproksimirati negoli se mijenjati. To bi poremetilo jednadžbu vašeg života koju uporno pišete. Na kraju krajeva, ona je rješiva, zar ne?

Jelena Janjić

U našoj kući

U našoj kući ofucana lamperija diše glasno, parketi cvile, skale psuju. U njoj mrtva priroda živi, razbacane jabuke padaju iz slika na blagovaonski stol. Naša kuća ima svevideće oko; kad ono trepne, uskladiš kretnje svog tijela s mojim, otvaraš krilo i nudiš toplinu. Dobro znaš koliko je ovdje hladno i kako studen gricka moje uho. Njime najjasnije čujem ono neizrečeno; svaki tvoj zarez, udah i pauza posrću od heliksa do tragusa pa odjeknu negdje u dubini mrklog mraka. Sve ovo što ne postoji, previše je opipljivo. Oči ove kuće su prazne, prozori ne razgolićuju horizonte, već u sobe unose stabla. Cijele šume guraju mi niz grlo; gole grane zapinju među zubima, lome se i hrskaju. Moja praznina puni prostor. Širi ga, dubi. Ova kuća, kao golem udav, proždire distance, mrska oklope pa nas mjesecima probavlja. A onda miruje. Miruje i ne osuđuje.

Dora Mihanović

Ivorova kalimba

Ne znam svirati kalimbu. Ostala mi je od brata. Podižem je sa stola. Prebirem po njoj. Nalazim visoki ton. U tom je tonu njegov pad, vrisak, udarac. Prstima se krećem prema desnom kraju. Ton je viši. Podsjeća na uzvik mame kad je saznala za nesreću. Ta je tipka izlizanija. Je li znao koliko ga mama voli? Naravno. Rekla mu je to tisuću puta. Na intenzivnoj, na neurokirurgiji, dok je gorio od sepse i meningitisa. Dok ga je njegovala. Stisnula sam najveću tipku. Vodeni pištolji, igra na PlayStationu do kasne zore. Djetinjstvo je najbučnije. Odmah do nje zvoni njegov smijeh. Veselje boli više od tuge. Rezoniraju uspomene sve do šapta. Šapta iz bolnice.

„Brat“, govore tipke. „Smrt“, govore tipke. Nešto od to dvoje. Spuštam je na koljena. Odsvirala je sve što je trebala.

Morea Banićević

Samo minutu

Gosti koji su mi dolazili u fast food na gablec obično bi imali tek toliko vremena da naruče hranu, plate ju i vrate se na radno mjesto kako bi ju u miru mogli pojesti. A nekad, nisu imali čak ni toliko.

„Dobar dan, izvolite?“

„Mogu li ja odmah platiti? Žurim se, imam samo minutu.“

„Naravno da možete. Ali recite mi, molim Vas, što biste željeli pojesti, kako bih znao što da Vam napravim, i naplatim?“

„Ništa, ništa. Žurim se, imam samo minutu. Koliko sam dužan?“

„Čekajte da provjerim… To Vam je… dvadeset i šest eura, molim Vas.“

„Izvolite.“

„Hvala. Samo da vratim kusur…“

„U redu je. Žurim se, imam samo minutu. Doviđenja.“

„Doviđenja i hvala Vam.“

Denis Vidović

Vis

Kad sam u Zagrebu, mislim na Vis. Na Visu mislim na Zagreb. Jedino između. Kad iza trajekta ostaje savršeno uzburkana brazda bijele pjene, a preda mnom sve otvoreno i sve moguće.

Moja glava. Moje srce. Miruje.

Anita Ljubičić Iviček

Zvijezda u teglici

Sinoć mi je na glavu pala zvijezda padalica. Sâm sam si bio kriv, jer sam zaželio preveliku želju. Zaželio sam nešto stvarno veliko, ali od udarca se više nisam mogao sjetiti što. Još sam uvijek vidio sve zvijezde. S kvrgom na glavi nisam bio u stanju brzo misliti, inače bih uzeo praznu teglicu od krastavaca i u nju utrpao zvijezdu dok je još vruća, da riješim svjetsku energetsku krizu. Upravo je to bila moja velika želja!

Nažalost, sjetio sam je se tek kad je kvrga splasnula. Dotad je bilo kasno, jer je padalica ugasnula. Pretvorila se u grumen, tako malen da sam s njim mogao jedino u zlatarnu da mi ga istope i izliju dvije kovanice. Na poklopcu teglice izbušio sam prorez i ubacio ih unutra. Ostavio sam teglicu da stoji na prozoru kao štednja za bolju budućnost.

Hrvoje Peradin

Šešir

– Često susrećem nekog prosjaka. – rekla je majci – Podsjeća me na… Dvojila je treba li onoga koji ih je davno napustio nazvati otac ili tata.

– Starog! – izustila je napokon. Mati se na to podrugljivo nasmijala.

– Ne bi me čudilo da je postao i prosjak. Svatko dobije ono što je zaslužio.

– Ima šešir u koji skuplja milostinju. Sjećaš se, i otac je uvijek nosio šešir.

– Ničeg se ja ne sjećam. – uzvrati odsječeno – Ni njega, ni njegovih šešira.

Ipak, nju je nešto tjeralo da svakodnevno ostavlja sitniš u prosjakovu šeširu. Sve dok jednog jutra nije na svom rukavu ugledala pauka te se od straha pretvorila u kip nesposoban pozvati u pomoć. Vidjevši to, prosjak je dohvatio šešir te, ne mareći za sitniš koji se rasuo po tlu, ponudio pauku otrcani obod. Zatim je spustio dlakavo čudovište na obližnji zidić.

– I pauk treba živjeti. – rekao joj je.

Đurđica Stuhlreiter

Zgrada koje nema

Vozilo hitne pomoći po Milu V. stiglo je jednoga utorka. Puhala je druga marčana bura. Vrećice smokija i čipsa vrtjele su se u krug. Kao da plešu. Gledala sam bespomoćno kako ga odvoze. Prašina je crtala suze po mome licu. Jurila sam bezglavo za drvenom klupom sastavljenom od smijeha i tračeva, za mirisom pržene kave i iverjem hrastovine što se zabada pod sitne, dječje nokte. Kroz prste mi je curila mladost. Na trepavicama tragovi zemlje i izgrebanih koljena. Dvorište naše zgrade naglo je opustjelo.

„Ne mogu zidovi pričati, Tone moja“, reći će Milina žena nakon sahrane.

Sunce igra križić-kružić po neopranim prozorima. U zoru od Neretve dopire svježina. S prvim pticama budi se zgrada koje više nema. Svijet kojim sada korača Mile V. mi je daleko. Tek ponekad ga čujem kako se smije i iz džepova prosipa moje djetinjstvo.

Anica Miličević

Utrka u razoružavanju

Sastavivši opću umjetnu inteligenciju, ostvarili smo prevagu na bojišnici! Slavilo se kratko. Strani špijuni ukrali su tehnološke tajne, pa je i neprijatelj ubrzo imao svoju. Vratili smo se u poznatu ravnotežu, osim što su sve poteze vukla računala, a mi nismo ništa razumjeli. Uz umjetnu pamet bilo je manje razaranja, a više slobodnog vremena. Nekima je bilo drago umjesto ratovanju posvetiti se kulturi i rekreaciji. Ja sam pak izjeden od neizvjesnosti na koncu upitao računalo kako zaustaviti rat. Tražeći odgovor, zapelo je u beskonačnoj petlji, ostavivši nas bez vojne prednosti. Prije no što je neprijateljsko iskoristilo situaciju, naši generali onesposobili su ga genijalnim manevrom – postavivši mu isto pitanje! Dok smo čekali odgovore, nastavili smo rat jednostavnijim sredstvima, jer još nismo znali s kojim argumentima da ga prekinemo.

Hrvoje Peradin

Tišina gomile

Stajali su u redu, ali nitko nije znao kamo ide. Lica su im svijetlila u tami, ali nisu vidjeli jedni druge. Govorili su svijetom, ali nisu progovarali ni riječ. Nekada su ljudi šutjeli iz straha, danas šute izborom. Nekada su snili o budućnosti, danas sanjaju algoritmi umjesto njih. Tišina više nije pobuna, ona je zaborav. Na kraju reda, starac je promatrao svijet koji se ugasio prije nego što je shvatio da umire. Sjeća se vremena kada su riječi bile mostovi, ne zidovi. Kada su oči govorile više od ekrana. Red se pomaknuo. Nitko nije primijetio da starca više nema. Možda nije ni postojao.

Ako nitko ne podigne pogled, je li svijet ikada postojao izvan njihovih ekrana?

Lea Gnjatović

Pune ruke

Hodali su jedan pored drugoga. Prvi je išao pogrbljen u tamno zelenoj jakni do visine bokova i crnim samtericama, polako i s vidljivom dozom napora gurao je nogu ispred noge. Lijeva ruka mu je odsutno visila uz tijelo, desnom je nešto nemušto pokazivao. Nije se moglo razumjeti što govori, samo prepoznati nesnalaženje koje prerasta u strah. Drugi se pored njega kretao graciozno, u vidljivo novom poludugom crnom kaputu, slušao je s pažnjom i koncentrirano pa prstima začešljao kosu prema natrag. U idućem trenu se nagnuo i primio starca za ruku punim, širokim dlanom, kao dijete koje se umorilo pa ga treba odvesti kući. Dodir je utišao nemir, prvi je pogledao prema naprijed i nastavili su zajedno u smjeru Trešnjevačkog placa.

Ana Vivoda