Devet kamiona

Skinuli smo tvoju fotografiju sa zida. Onu starinsku, crno-bijelu na kojoj se nitko ne smiješi i na kojoj bi fotograf docrtao cipele. Jesi li bila zadovoljna kako si ispala ili si mrzila prolaziti kraj svoje slike svaki dan i gledati kako ti stariš, a ona se nimalo ne mijenja? I što je podsjećala na neka davna vremena, dok si još mislila kako će kuća biti puna djece. Djece koja nisu stigla odrasti i na čije si male grobove jednom tjedno nosila cvijeće.

Mahala bi nam dok smo se igrali na ulici. Pozvala bi nas na čašu soka i uvijek bismo osjetili miris čistog rublja iz dvorišta. Čarape kraj čarapa, krpe kraj krpa i bijelo uvijek kraj bijelog.

Bager je srušio tvoju kućicu u manje od pola dana. Nasuli su zemlju i uskoro će iz nje izaći trava, kao da kuće nikada nije ni bilo. Sav tvoj život je odvezen u devet kamiona otpada.

Barbara Bumbak

Jedvačekanje

– Umorna sam. – promrmljala je.

– Znam.

– Hoćeš li se ljutiti ako sada odem?

– Neću, ljubavi. Tako smo se dogovorili. Hoćeš li me čekati?

– Uvijek.

– Sretan put, volim te.

Digao se sa stolice na kojoj je proveo posljednje tri godine i dva mjeseca, poljubio joj čelo, a u usta stavio komadić čokolade. Bojala se vožnje kroz tunele, pa bi prije ulaska u utrobu i najmanje uzvisine u usta stavljala barem kockicu. Kroz jako duge tunele, poput Mont Blanca, znao je stradati i cijeli red.

– Oprostite, mislim da je to to, da je partila.

Sestra je prekrila njezino lice plahtom ne primijetivši komadić rastopljene čokolade u lijevom kutu mrtvih usana.

– Molim vas da pokupite stvari i pričekate ispred vrata.

– Već jesam. Sad mi preostaje samo čekati.

Ispod bijele plahte metastaze na njezinim ramenima izgledale su kao razglednica, pozdrav s Apenina.

Ana Lozica

Promašena stepenica

Sto dvije pune plastičnih vrećica, kruha i šećera, paprika, ručnika i krumpira. Sto dva broja gumenih đonova, natikača i izgubljenih ukosnica. Znala sam ih brojiti dok su bili mali.

Preko njih su prošli milijuni koraka. Majki. Baka. Kućanica. S djecom na kukovima, s kantama, loncima i kotlovima.

Silazile su žive i umorne, s torbama punim trajanja i mirisom zaprške u vuni kaputa. A ponekad mrtve, prekrivene plahtama, lakše nego ikad, ondje gdje se više ne broji.

I ja sam jedan broj u tom zbroju. Penjala sam se kao i uvijek. I promašila sto prvu.

Ostala sam u sekundi između koraka, pitajući zašto je bolje stati na neparnom broju. Na sprovod se nosi samo parno cvijeće.

Ines Bojanić

Kleveta

Javila se iznenada. U jednoj glavi. Jalnoj, tužnoj. Cijelu noć vrtjela se u njoj, kao u nekom čvrsto svezanom, zagušljivom balonu. Na trenutke bi je hvatala panika: „Što ako u ovom mraku i samoći, kao što sam iznenada nastala, iznenada i nestanem?“ Jedva je dočekala jutro. Svjetlost, ljude, njihove glave željne priče. Još samo da se oslobodi! Miris kave, fraze bez značenja i dubine, opipavanje, ispitivanje. Odluka. Sloboda! Utrostručila se u tren, veselo uletjela u četiri naćuljena uha. Pa s nestrpljenjem čekala da se opet umnoži uz pomoć dva nova glasa. Podmukla i bešćutna. Od vrata do vrata, od ureda do ureda, od kave do kave, do podneva je pokorila gotovo sve glave. No dvije ipak nije. Onu o kojoj je raširila laž i jednu koja je rekla: „Ne zanima me. Imam o njemu svoje mišljenje, izvrsno mišljenje. A o vama baš i ne!“ To ju je ubilo.

Luka Vukušić

Metamorfoza

Jednom davno, u sobi s toplim zidovima od mesa, uzgojila sam cijelo ljudsko biće. Naočigled iz ničeg, iz gladi tvog oca i moje želje da ti budem kuća.

Od truna uljuljanog u meku posteljicu, narastao si u diva elegantnih krakova koji vire preko ruba postelje. I sad, dok umom tavoriš u svojoj kukuljici, pričat ću ti kako gusjenice postanu leptiri.

Dok je još gusjenica, jede dan i noć u tolikoj količini da nekoliko puta mora presvući kožu. Zatim, u sigurnosti svoje čahure, razgradi se u sluzavu tekućinu gdje izgubi svaki trag sebe. Tu bi joj bio kraj. Nakon zelenih bakanalija, istrulila bi u svojoj kukuljici, ali gusjenica ni ne sluti da je sastavljena od stanica koje znaju da će jednom postati leptir. U tom sluznom masakru one pamte nacrt, pa u skrovitosti grade čudesno leteće biće.

Strpljenja, dijete.

Strpljenja.

Dora Mihanović

Suton

„Naoštrio sam sjekiru“, šapnulo mu je lice iz tame. „Sutra, u noći – tad ću je ubiti.“

Riječi ga nisu prestajale proganjati, jasne i neumitne, otkako ih je jučer čuo.

Sjećao se i ledene drhtavice koja ga je razdrla, uzaludnih preklinjanja. No s licem nije bilo pregovora.

A on je morao šutjeti.

Nju je vidio jutros. Ozarenu, na biciklu. Nosila je vrećicu s brašnom i čokoladom za kuhanje.

Kanila je iznenaditi muža po njegovu skorašnjem povratku u selo.

Stala je pred oglasom za tečaj gitare. Za sinčića, vjerojatno.

Pogledi su im se sreli – njezine oči nasmiješene u tragičnom neznanju, njegove staračke okrvavljene spoznajom.

Ostatak dana proveo je u transu. U srcu mu je postajalo sve neizdržljivije kako je mrak bivao sve gušći.

O tome je razmišljao velečasni prije no što je stisnuo krunicu, uputio nebu ispriku, i skočio s crkvenog tornja.

Mislav Gleich

Voljeni sin

Teta sa šaltera ga je pitala zašto mijenja prezime. „Zbog grobnog mjesta“, odgovorio je. Kako je imao sve potrebne biljege, dalje nije pitala.

Grob koji je kupio imao je spomenik u top-stanju. Trebalo ga je samo ulaštiti i zamijeniti kamenčiće koji su vremenom posivjeli. Stariji bračni par koji je tu ležao nije imao djece, pa nitko nije plaćao naknadu više od deset godina i grob je otišao na prodaju.

Cijeli život je bio podstanar, pa je odlučio u smrti biti gospodin čovjek. Platit će groblju naknadu za sljedećih dvadeset godina i preko odvjetnika naći osobu da mu čisti grob i nosi cvijeće jer djece nije imao, a obitelj ga se odrekla jer je rekao nešto s čime se nisu slagali.

Nakon što je uredio grob, dopisao je na dnu „Ovaj spomenik voljenim roditeljima podiže njihov sin“ i napisao svoje ime s njihovim prezimenom da ne bude čudno.

Tomislav Šestan

Problemi, veliki i veći

– Ima i većih problema od tvojih. – rekli su. Kad mi bude teško, trebam se sjetiti poznanice kojoj su odrezali dojku. I one koja je preboljela rak grlića maternice. A onda i onih dviju koje bi bile predivne majke, ali se majka priroda nije složila s tim. Ili Bog, ili tko već o tome odlučuje.

Gledam svoju djecu koja hrle ususret svome ocu, dok on dočekuje dijete svoje mlađahne ljubavnice s treninga. Teško mi je, ali znam da baš tad trebam pomisliti na onu Majku koja boluje od neizlječive bolesti i koja strahuje da neće biti prisutna prvog dana škole svoje prekrasne kćeri.

Svijet kreće u rat, gorivo će poskupjeti; prijeti nam globalna kriza. Moja kći ima veliki problem: žali se da je previše školskih obveza, a premalo vremena za igru i vožnju biciklom.

Razorna je, ali istodobno i oslobađajuća spoznaja da je svakom njegov problem najveći.

Ana Marinić

U maslinskom vrtu

Starog sam danas dvaput pokopala. Dok se spretno pentrao po suhozidu maslinika, zamišljala sam kako leži krvave glave, siv i nepomičan.

Kasnije, kad me poveo da mi pokaže dokle je naše, pokopala sam ga još jednom. Prstiju uronjenih u pregaču punu crnih maslina, hodala sam iza njega, sitnog i žuljevitog.

Kad je moj stari postao starčić?

Usukan u sjenu nekadašnjeg gorostasa, pustio je da mu prhka kralježnica uraste u suhozid. Tako okoštao u maslinik, raširio je svoje grane i povio ih prema meni.

– U maslinskom vrtu se ne spava. – namigne pa nastavi – Ajde milo, donesi sić.

Stari jednim pokretom prebaci plodove iz pregače. Zrele masline pretvaraju sić u bubanj, a ja već diram odar svog oca.

Jednom kad njegove šake budu prazne, cijela ću u njih stat.

Dora Mihanović

Donji Kosinj i njegov spomenik

Naselje Donji Kosinj je odlučilo podići spomenik „Velikom čovjeku iz našeg mjesta“.

Nitko nije bio siguran tko je to.

Jedni su predlagali bivšeg načelnika.
Drugi ratnog zapovjednika.
Treći su rekli da bi možda trebalo pitati povjesničare.

„Nemamo vremena“, rekao je predsjednik vijeća. „Festival je za tjedan dana.“

Na kraju su odlučili: napravit će kip bez imena.

Na postolju su napisali:
„Velikom čovjeku iz našeg mjesta.“

Na otkrivanju spomenika pola sela je pljeskalo.

Druga polovica je negodovala.

Svi su, međutim, bili sigurni u jedno –
da je spomenik sigurno podignut pogrešnoj osobi.

Marin Buovac

Ptica

Na opustošenom rubu, u suhoj zemlji, strpljivo kljuca cvijet. Latice padaju između namjere i slučajnosti. Glavom razmiče žutu travu, obilazi biljku i kljunom skuplja što je otpalo. Biljka ostaje uspravna, savitljivo otporna na ozljede. Zna preživjeti svaki dodir pa i ono što se ponavlja.

Zrak je dobronamjeran.

Dok me sišeš zatvorenih očiju, mislim, sve sam postigla. Ponekad me zagrizeš, ali ljudska intimnost u tvojim je ručicama. Stvarnost nam se čini gotovo previše naklonjenom.

Zatim okreneš glavu od mog tijela. Raširiš oči. Kažeš: – Ptica.
Prva riječ, iako još ne stojiš – jezik prije ravnoteže.

Iz mene kapa mlijeko. Iz biljke crvena smola. Oboje liječi uzroke i posljedice.
Ptica i dalje kljuca biljku majčinskih osobina. Nismo je uznemirile.

Sve se događa polako i bez razloga da se prekine.

Mirna Jurić

Papige

– Jesi li provjerio mail? – upitala me moja žena – Znaju otkazati let i par sati prije.

– Naravno da jesam – slagao sam.

Ovo je već treći put da se spremamo odseliti u Oslo. Sada tu više nikoga nemamo, ostavljamo samo grobnice.

Moja sestra nam je našla posao, čistit ćemo u hotelu i živjeti u stanu s još jednim parom iz Osijeka. Hodamo uokolo oblijepljeni nikotinskim flasterima, stalno se svađamo, kao da ovo prolazimo prvi put. Ona se panično boji zime. Kufere zatrpavamo stvarima, bez kriterija, pa ih onda izbacujemo. Odjednom se sjetila naših papiga, koje smo dali susjedi, ne želi ići bez njih, plače. Grlim je, ali me odbija. Predlažem da završimo pakiranje i idemo spavati. Složila se. Ostajem sam u kuhinji, igram se mobitelom, provjeravam odsutno mailove. Let je otkazan. Neka spava, reći ću joj ujutro.

Nenad Moljević

Lutka

Povjetarac s Orljave zapuhnuo je poslijepodne požeških dvorišta. Slikar je uporno namještao nećakinju u željeni položaj iako se djevojčica nemirno otimala, stiskajući rukama omiljenu lutku. Osjećao je kako mu vjetrić prožima bolne kosti. Ah, te pariške noći, uzele su svoj danak umjesto da nikada ne otputuje, da slika samo prirodu i ljude s domaćih ognjišta. Psihološka igra slikara i njegova modela trajala je satima. Ta kako ćeš dijete natjerati na posluh. Oprezno je miješao boje, znajući da kolorit života ne može preslikati na platno, tek imitirati.

U jednom trenutku, djevojčici je lutka ispala na rahlo tlo. Glava igračke otkotrljala se ispod stolice. Suze u očima nećakinje preokrenule su slikarovu svijest, prekinule nadahnuće.

Otići u obližnji dućan po novu lutku bio je jedini lijek protiv prolaznosti, recept za vječnost.

Tomislav Šovagović

Čitanje s razumijevanjem

Sjećam se kad sam prvi put propala kroz rupu i glavom udarila o tvrdo dno tišine. Bilo je to davno, ali još uvijek imam bolnu kvrgu. Vratila sam se kući nakon prve hospitalizacije, a svi oko mene su zašutjeli. Moji roditelji su stisnuli usne, prijatelji su čvrsto zatvorili usta, susjedi vrata. Glasovi utjehe i potpore za kojima sam žudjela nisu imali jezik.

Skrb o duševno oboljelima tada se odvijala u nevidljivom okruženju, iza zastora od teškog baršuna. Ljudi poput mene bili su nalik debelim i prašnjavim knjigama koje nitko ne želi čitati. Pacijenti obavijeni tajnovitošću i oprezom, označeni brojkama u nazivima dijagnoza. Na našim čelima bile su ispisane strašne i neobične rečenice.

Danas mnogi otvaraju takve knjige, podcrtavaju riječi i ističu važnost čitanja, ali rijetki čitaju s razumijevanjem. Lakše je zavrnuti uho na vrhu stranice.

Viktorija Majačić

Napuštena životinja

Magla je poput mršave mačke rastegnula šape preko krovova i mokrog lišća. Iz daljine se čuje metalna pjesma. Točkovi starog bicikla polako se okreću i tiho cvile ulicom. Vrapci osluškuju iz niskog grma, nervozno skakuću, izdižu male vratove i šire prsa.

Odjednom točkovi zanijeme pored žutog kontejnera za otpad. Žena s maramom na glavi tromo siđe s bicikla, kažiprstom protrlja vrh nosa i nečujno priđe odbačenim predmetima. Podigne poklopac i zaroni u utrobu nijeme zvijeri ispod koje spava napušteni pas. Prstima prebire plastične note. Sve su bezvrijedne.

Pogled žutih okruglih očiju izroni kao novo sunce. Prljavi mješanac gura njušku u njen dlan. Kratko ga pomiluje po kuštravoj glavi i uzvrati mu osmijeh. Ubrzo se zajedno upute dublje u maglu. Točkovi škripe, pseće šape zvone.

Glad im je putokaz, usamljenost most između nade i užasa.

Viktorija Majačić