OSAMSTO PEDESET ZNAKOVA KOJI MIJENJAJU ŽIVOT

Draga moja,

i jučer sam cijeli dan mislio na tebe, sjeo na stolicu u bašti, pogledao u daljinu, zamislio Dunav. Vjetroviti dan, štrand, najduži put na svijetu koji je moja ruka morala prijeći da dodirne tvoju. Taj pokret, ne znam jesam li ti ikada rekao bilo je najhrabrije što sam u životu učinio. Da si se odmaknula, umro bih na mjestu. Ovako, hrabrost nam je dala još četrdeset godina, blistavih i strašnih. Djeca dolaze često, u njihovim očima vidim tebe. Ni za čim ne žalim.

Draga moja,

onaj vjetroviti dan, štrand i moja ruka koja se tad odmaknula, hrabrost koju nisam imao. Put koji u sjećanju proživljam svakoga dana, a nisam ga mogao prijeći. Sjedim u bašti, u daljini zamišljam Dunav, djecu koja su mogla doći, u čijim blistavim očima bih vidio tebe. Ovako, umro sam na mjestu, još onoga dana. Nakon četrdeset strašnih godina i dalje žalim.

Ivana Bodrožić

PETAK

Bio je petak, potpuno drukčiji od dotadašnjih, zadnji u nizu običnih petaka natiskanih među borama. Samo jednim pogledom presječen, prepolovio se na sve one petke prije i sve petke poslije.

Bilo je ljeto, jednako vruće kao i svako dosad, ali toplije od svih ranije, naslaganih na pigmente sjećanja. Već na izdisaju, nespretno pomiješano s prvim kišama, pomalo njezino, pomalo moje – znalo je da će sva iduća ljeta biti naša. Kao i sve zime, skliske i mračne, škriputavo prikupljene u zglobovima. Kao varljivo sretna proljeća, promašeni praznici i pogrešno sjetne jeseni. I svi su bili posljednji; tek predigra svim budućim, samo našim.

Netko bi možda mogao reći: sve je to zbog onog davnog petka. I pogriješili bi, jer mi znamo da se to sasvim slučajno zove petkom; mogao je biti bilo koji utorak, i bilo kakva srijeda, ali sasvim bi sigurno – bili mi.

Edi Matić

FIKUS CARICA

Zovu me smokva. Moji jedini vjerni prijatelji su gliste. Svaki mrtvi list ili životinju pretvaraju u mirisni kompost.

U mom vrtu žive i druga stvorenja – ljudi. Od njih imam malo koristi. Kada moji tamnoljubičasti plodovi počnu prštati od slatkoće, ne mogu im odoljeti i tada mi dolaze u posjet. Prošli tjedan je došlo jedno malo biće, njihovo dijete.

Pustila sam ga da mi se popne u naručje. Obavila sam svoje grane oko njega i hranila ga kao da je moj. Već je znao da su na visini plodovi najslađi. Za tako malo biće penjao se vrlo vješto, napredujući do najviših grana.

Grana nije izdržala i tijelo je tresnulo na tlo. Obraz, ljepljiv od mog mlijeka, utonuo je duboko u travu.

Nabacala sam na njega sve lišće koje sam mogla kako bi ga sakrila. Morala sam dati vremena glistama da ga prerade u humus.

Napokon ću i ja imati nešto od ljudi.

Sanja Hađina

KRATKO IZVJEŠĆE: PANDEMIJA

Socijalna medicina
Predmet: bolest, pandemija
Vrijeme: veljača 2020.

Osim samo najnužnijeg, ne izlazi se iz kuća. Nema više neobaveznih okupljanja, kućnih posjeta, kulturnih događaja. Drži se socijalna distanca. Vlada nepovjerenje. Otkazi. Borba, strah, neizvjesnost. Depresija. Nema životne radosti, ne vide se osmijesi. Bolnice sve punije, nedovoljno medicinskog osoblja. Pacijenti više ne dobivaju posjete. Stariji su posebno ugroženi. Puno ih umire u izolaciji, bez svojih bližnjih. Djeca se odgajaju putem računala. Svaki se dan hipnotički prate vijesti iz službenih izvora. Sada je to postalo normalno. Stanje je nemoguće usporediti s prijašnjim epidemijama jer ovo ostavlja trajnije posljedice.
Zaključak: Moderno je čovječanstvo već duže vrijeme pogođeno teškom bolešću.
Sve to, a stiže, kažu, i neki novi virus. Iz Kine. Wuhana ili odakle već.

Aleksandar Gucunski

BURA

Bura je zaplitala noć u krošnje čempresa. Zaludu su se rogušili, propinjali, pa uz cvilež otresali, gutao ih je mrak.
Pod njima, vjetrušina je već raščešljala humak i raznijela cvijeće, ostali su samo goli kamen i ona. Klečala je. U rukama, čvoravim i hrapavim kao grane nad njom, stezala je crnu traku sa zlatnim slovima. Bura je nemilosrdno otimala, ona nije puštala.
Novi se zapuh sjurio uz huku, strgnuo joj je maramu i rasuo sijedu kosu, bez rezultata. Tad se bura ražestila, dohvatila teški vuneni šal s ramena i u dva ga snažna trzaja otkinula s prsi pa povukla uvis. U pokušaju da ga zadrži, starica je popustila stisak, grabeći šal kroz prste je iskliznula traka.
Vrisak jači od najjačeg jauka bure prolomio se planinom, pala je nemoćno i rukama obgrlila kamen dok su joj nad glavom vijorila slova:
– Jedinom sinu – majka.

Vesna Barišić

BRODOLOMAC

Da, već godinama ne voli svoju ženu, međutim, uporno prelazi preko te činjenice, nastoji živjeti kao da mu žena nije strana, tjeskobno odbojna, strašna. Bune se njegovi snovi koji su postali napučeni mitskim stvorenjima. Sanja Meduzu čija mu svaka zmija sikće u lice. Buni se njegovo tijelo, prsa mu znaju ujutro biti natopljena znojem. Dani prolaze, nesmiljeno jednolični, no ispod detalja pulsira nemir, sve je nekako napregnuto. Danas je srijeda, žena nije otišla na posao, sjedi u kuhinji i odsutno gleda kroz prozor. U tišini odzvanja njeno srkanje čaja. On kuha kavu koju pije svako jutro prije nego što će se otisnuti u dan, ali tek da bi se nasukao na vlastitoj nemoći. Žena ga najednom pogleda i kaže – Jučer me zvao naš sin, razvodi se, bogu hvala. On šuteći stavi dvije kockice šećera u šalicu. S daske prozora naglo prhne jedna grlica.

Tamara Bakran

ČUDNOVATA ZGODA ŠEGRTA HLAPIĆA I GITE

Nađoše se Hlapić i Gita u nevolji.
Hlapić je tražio rješenje, a Gita tek jamraše.
Dosjeti se Hlapić:
„Moguće je da se iz ovoga izvučemo tako da se pred nama otvori prolaz u paralelni svemir, pa da se nađemo u davnoj prošlosti!“
Gita će:
„Daj se uozbilji, navijek samo fantaziraš! Usredotoči se na prave, životne probleme!“
„Nije to bez vraga! Pričala mi je Ivana da Tesla već radi na sličnim izumima!“
„Pa nisi ti Tesla! A i kad bi bilo moguće, kako bi se ostvarilo?“
„Samo kažem da je teoretski moguće!“
„Ma da, baš!“

Odjednom se nađu u polju Dharme. Pred njima se ukazaše svijetli likovi i golema vojska. Kada je kralj Duryodhana spazio vojsku Pandave u bojnom redu, priđe svom učitelju i govoraše mu:
„Pogledaj, učitelju, veliki bojni red sinova Pandu!“

Gita zavapi:
„Jao, što je ovo, mišek moj mali?!“

A Hlapić će na to, slavodobitno:
„Bhagavad Gita… Gita!!!“

Denis i Anita Peričić

NINU NANU

Moj tata je imao pet mjeseci kad sam ga vidio u parku. Promatrao sam ga izdaleka, imam tu moć vidjeti one koji su postojali prije mene. Ušuškan u naručju moje bake, mislim da se smiješio, moj otac-beba, ali ne mogu to znati. Ninu nanu na igralištu. Ninu nanu po vrtićima, školama, fakultetima, dok ne odraste, pa će dudu zamijeniti remenom.

Kad sam bio malo veći, raspolovili su moje vrijeme na vrijeme s mamom preko tjedna, prve i treće subote, i na vrijeme s tatom, svo ostalo vrijeme, loše vrijeme. Ubijao je boga u meni svake druge subote, to slatko dijete od pet mjeseci.

Moj tata je imao osamdeset godina kad sam mu prvi puta promijenio pelenu. Gledali smo se tako izbliza, ali trajalo je prekratko da mi objasni. Mislim da je plakao, moj starac-beba, ali ne mogu to znati.

Nosim mu lampaš na grob svake druge subote.

Ivana Grbeša

NAS DVOJE

On leži u krevetu. Ja ležim u krevetu. Ležimo u istom krevetu, crnom, željeznom, masivnom, ručno izrađenom, po mojoj izričitoj želji; volim dah prošlosti u namještaju. Svatko leži na svojoj strani. On gleda seriju na mobitelu. Ja se pokušavam usredotočiti na knjigu koju čitam, ali misli mi svako malo odlete na javno predavanje koje sam danas održala. On ne zna za to; ionako ga ne bi zanimalo ni koliko je crno pod noktom. Hini da je neuk i time pravda svoje nezanimanje za moj posao. To me žalosti, istodobno i razdražuje te izvija moje usne u ravnu crtu rezigniranosti. Nekad smo ležali u tom istom krevetu na minimalnoj udaljenosti. Nekad mi je htio skinuti zvijezde s neba, a sad jedva da skine svoju prljavu odjeću s kreveta. Tada sam znala, a sada mi je, pak, kristalno nejasno i pitam se: tko je, dovraga, taj čovjek koji leži u mom krevetu?

Hana Marić

ŠTO MISLITE, KOLIKO SAM PLATIO OVAJ KAPUT?

Na stanici Pedagoške akademije kupi Slobodnu i uđe u sedamnaesticu. Redovno mu ustupe mjesto, što danas nije mala stvar. Vrijedi novo nepisano pravilo da se nitko nikome više ne ustaje. Sjedne, otvori novine i onda slijedi uvježbani scenarij. S prvom osobom njemu s lijeva započinje razgovor: Znate ja sam iz Imotske krajine, odakle ste vi? Naizgled spontano i nenametljivo kaže da je brat od Stipe Šuvara. Pokazuje osmrtnice i komentira koga je sve poznavao. Na kraju slijedi poanta: što mislite koliko sam platio ovaj kaput? Uvijek savršeno režirano i tempirano do izlaska u Frankopanskoj. Dok putnici zbunjeno i dalje pogađaju iznos, on suptilnim šarmom i elegancijom već zamiče iza tramvaja. Viđam ga godinama i nikako da dokučim gdje je ljeti, kad nema kaputa.

Milica Tomljenović

VOĆE ZA RAZAN

Zagrize u narančasto sočno i pusti da se slijeva niz bradu. Zna da treba nastaviti bježati niz rijeku, ali zatvori oči i još jednom uroni u mekoću nepoznatog voća. Sunce mu već obilato zagrijava kožu dok se ljepljivi nektar suši i ostavlja bijele fleke. Plitki su brzaci samo kilometar dalje. Znoj mu probija kroz svaku poru i otapa zakoreni sok, gozbu za mušice, vjerne suputnice. Anil ne mari. Rijeka je granica iza koje je sloboda. Uskoro će je prehodati i nestati u šumi. Kada Razan stigne u novi svijet, donijet će joj narančaste darove, a ona će ga grliti. S njom je spokojan i može usnuti uz otkucaje njezinog srca. Kada ožedni, na raspupane usne cijedit će joj narančasto sočno, kap po kap.

–   Sirijac, stani!

Anil se uplaši i utrči u rijeku, ali prevare ga brzaci i sapletu u dubine.

–   Hoćemo prijavit?

–   Hoćemo kurac. Sam se zajebo.

Natalija Demirović

REKLA JE

Rekla je: Piši mi! On je uzeo sve olovke, sve papire i pisao, pisao. Prodavač je u čudu gledao razbacane role toalet papira i pozvao zaštitare. On je pisao, oni su ga izbacili na ulicu.

Rekla je: Piši mi! Uzeo je kantu, boju i kistove, stao pod njenu zgradu i pisao, pisao. Stanari su bijesno komentirali uništenu fasadu. On je pisao, oni su zvali policiju. On je pisao, oni su ga zatvorili.

Rekla je: Piši mi! Žiletom je pisao po zidovima, po stropovima, po vratima. Pisao je po rukama, po trbuhu. Stražari su ga hladno gledali i pozvali bolničare. On je krvavim rukama pisao po krvavim nogama, oni su ga odveli u ludnicu.

Rekla je: Piši mi! I svi su pisali. Bolničari, pacijenti, doktori, posjetitelji, portiri i kuharice. I on je pisao. Netko je pitao: A što pišemo? Pitali su još i kome pišu i zašto pišu. On je rekao: Ne znam, rekla je: Piši mi!

Edi Matić

DIŠI

Udah.
Mrak.
Inače me uvijek navečer u stanu dočeka blagi sjaj kuhinjskog svjetla koje navješćuje njezinu prisutnost.
Je li danas taj dan?
Nije mi željela reći kada je vrijeme, ali znao sam da je blizu.
Hroptaj iz spavaće sobe.
Olakšanje.
Izdah.
Napokon opet mogu disati znajući da i ona još diše.
Skidam odjeću sa sebe u boravku i odšuljam se do našeg kreveta gdje me čeka obličje pod poplunom.
Udah.
Moja ljubav, ili ono što je ostalo od nje, spava nemirnim snom. Pluća puna ožiljaka zadobivenih na genetskoj “lutriji” i sada gubi dah, a ja gubim nju.
Ne gubim nadu, nade nikada nije ni bilo, smrtna presuda od početka. Samo je pitanje kada?
Je li ova noć zadnja kada ću imati privilegiju udisati isti zrak s njom?
Možda.
Izdah.

Marija Čokrlić

MRZITELJI MARIJE ANTOANETE

Tog sam ljeta radio na jednom od jadranskih otočića. Poslodavac je brzo prepoznao moj književni talent pa me unaprijedio u pomoćnog čistača ribe, povrća i kuhinje općenito. Zbog moje neskrivene pismenosti, dodijeljeno mi je i rezanje kruha te odlaganje spomenutog u košarice.

„Denise, gosti nemaju više kruha!“ u kuhinju je uletio užasnuti oberkelner.

„Neka jedu kolače“, predložio sam zauzet lekturom riblje utrobe.

Bilo je to zadnje što sam na tom poslu rekao jer mi je šef kuhinje, među ugostiteljima znan kao Nepotkupljivi i očiti pristalica revolucionarnog suda, odmah dao da izaberem između otkaza i giljotine.

Denis Vidović

U PARKU

Sjedim sa Makom na podu u parku. Igramo se autićima, brbljamo. Dvogodišnjaci brbljaju najbolje. Kraj nas sjeda plavokosa djevojčica velikih očiju i ozbiljnog, sitnog lica.

– Mogu se igrati s vama? – pristojno zamoli.

Guramo autiće po napravljenoj cesti u pijesku. Mak se smije. Naginjem se prema njemu i zaranjam nos u njegovu kosu. Ljubim mu nos. Ona nas pažljivo gleda.

– Ti ga čuvaš? – pita me.

– Ne, ja sam mu mama – odgovorim.

Začuđeno me pogleda.

– Kako si onda tako ljubazna prema njemu?

Nevidljiva šaka gnječi mi srce.

Lara Vrsalović