JA SAM ZMAJ!

(komedija o svladavanju velikih osjećaja)

2023.

LIKOVI:

DJEČAK, 8 godina, odjeven u pidžamu, kuštrav

MAMA, oko 35 godina, duge kose

ZMAJ – ODRAZ U OGLEDALU, što sličnije visine, frizure i tjelesne građe glumca koji glumi dječaka, u istoj pidžami, maska zmaja na glavi, zelene rukavice, zelene čarape

TATA, oko 40 godina, naočale velikih okvira na nosu

BRACO, lutka – dijete oko 10 mjeseci, animiraju je mama i tata

BUDILICA, lutka, animira se iza zida

PTIČICE, lutke, animiraju se iza zida

VRIJEME RADNJE: jutro jednog običnog ponedjeljka

MJESTO RADNJE: dječja soba, kuhinja

Dječja spavaća soba. Na sredini pozornice je krevet, iza njega zid, desno na zidu otvoren prozor. Uz krevet naslonjen na zid stoji noćni ormarić s velikom budilicom. Zid i sat mogu biti izrađeni od kartona. Na satu se kazaljke polako miču da se vidi protok vremena (mogu se pokretati kroz zid) uz tihi zvuk kucanja sata.

Lijevo od zida i kreveta je veliki okvir ogledala bez stakla (također se može izraditi od kartona) tako da likovi mogu stajati s obje strane ogledala. Blizu ogledala na podu rasute su Lego kockice.

Iz daljine se čuje ptičica koja počinje svoj pjev (zviždukanje), za njom i ostale. Na krevetu je veliki, šareni pokrivač. Po pokretima disanja jasno je da tu netko spava, ali je prekriven gotovo potpuno preko glave.

Ptičice su sve glasnije. Jedna sleti na otvoreni prozor i nastavi pjevati. Dječak se uznemireno prevrće po krevetu i stišće veliki jastuk preko glave. Ptičica zastane kratko, pogleda dječaka pa nastavi pjevati malo glasnije. Dječak stišće jastuk na glavu, izbaci gola stopala van pokrivača i uzrujano krene lupati nogama po krevetu.

Ptičica zašuti, okrene se prema njemu polako i gleda ga nekoliko trenutaka. Zatim se okrene iza sebe i cvrkutavo zazviždi kao da nekog doziva. Na to doleti na prozor još jedna ptičica te njih dvije zajedno počinju pjevati, najglasnije do sad. Dječak polako podigne glavu s jastukom na glavi i gleda publiku u nevjerici. Izraz lica mu se mijenja iz iznenađenja u smrknutu ljutnju. Ptičice i dalje zaneseno pjevaju. Dječak se polako okreće prema njima pa baca jastuk u smjeru prozora uz bijesan urlik. Ptičice ciknu i odlete.

DJEČAK (sjedi na krevetu): Aaa! Svaki ponedjeljak ista pjesma! Živ-živ živni mali, škola je! E pa neću! Eto! Neee-ću! Može škola bez mene jedno jutro.

Pokrije se preko glave i legne. Čuje se glasno kuckanje sata, kazaljke se pomiču na 6 sati i 50 minuta.

DJEČAK: Tišina budilice, dosadna si! Cijelu noć nisi jezik uvukla! Tik-tak, tik-tak! Pusti me spavati još barem pola sata!

MAMA (samo njezin glas iza zida, nježno): Zlajooo! Hajde dragi, vrijeme je za ustajanje!

DJEČAK (ljutito reži, zatim promoli nos i usta pa tiho promrmlja): Neću.

Zatim se pokrije preko glave i ispod pokrivača okreće u krevetu za 180 stupnjeva. Sat ponovo otkucava glasno, kazaljke se pomiču na 6 sati i 55 minuta.

MAMA (samo glas, malo glasnije i odlučnije): Zlajo! Ustani, čekamo te, vrijeme je za doručak!

DJEČAK (potpuno pokriven glasno vikne): NE-ĆU!

Sat glasno kucka, sada je 6 sati i 59 minuta.

MAMA (glasno i uzrujano): ZLATKO!

Ulazi žurno u sobu. Mama je u haljini, ima pregaču o koju briše ruke, uvijači u kosi, čupave papuče na nogama.

MAMA: Je l’ ti to u ušima preko noći narasla mahovina pa me ne čuješ?

Brzo otkriva pokrivač gdje bi mu trebala biti glava približavajući mu se, a onda skoči prestrašeno vidjevši stopala i prstiće koji migolje. Dječak se nasmije zlurado, a onda otvori usta kao da će nešto reći. U tom trenutku budilica počinje zvoniti, sedam je sati. Dječak baca pokrivač na pod, uzrujan je, mlatara rukama dok govori, budilica i dalje zvoni.

DJEČAK: Mrzim groznu školu i dosadne ponedjeljke koji uporno kvare svaki vikend! Mrzim ptičurine što dreče u ranu zoru na prozoru i ovu budilicu koja ima najiritantniji zvuk u svemiru! Zvrrrrrrrrrrr!

To kaže unoseći se licem u brojčanik budilice pa joj šakom isključi gumb na vrhu. Zatim ljutito sjedne na pokrivač na podu.

MAMA: Zlajo, nitko u ovoj obitelji nije rođeni ranoranilac, ali svih nas čeka škola, vrtić ili posao!

Dok mu govori brzo skida uvijače s glave i sprema ih u džep pregače. Na to se začuje lom iz kuhinje i tatin glas iza zida.

TATA (samo glas): Duuušo? Molim te dođi, mali pokušava sam pripremiti doručak. Neee, ne, ne, neee!

Začuje se padanje pribora za jelo pa smijeh bebe.

MAMA (okrećući se prema dječaku): Molim te požuri, čekamo te za stolom.

Mama odjuri u kuhinju iza zida. Dječak ustaje, trlja oči, vidno je uzrujan. Skida gornji dio pidžame, baca je, preko bijele potkošulje kratkih rukava oblači majicu. Pri tom hoda, spotiče se i ide prema ogledalu. Cijelo vrijeme ljutito nerazumljivo mrmlja u bradu, naziru se riječi: škola, budilica, ptice i ponedjeljak. Majicu nikako ne uspijeva prevući preko glave. Dječak dolazi pred ogledalo, i dalje petljajući oko majice na glavi. U tom trenutku gledamo s jedne strane ogledala bosog dječaka u donjem dijelu pidžame i majici, s druge zmaja u istoj odjeći i zelenim čarapama, rep viri iz hlača, maska zmaja na glavi, zelene rukavice na dlanovima. U istom trenu obojica prevuku majicu preko glave.

DJEČAK: A… a… AAAAA!

Skoči unatrag. Od sada sve što dječak radi, identično radi i zmaj u odrazu. Pomiče ruke, noge, okreće se, čučne, dira glavu, mora biti uigrana koreografija. To može i dulje trajati, uz glazbu.

DJEČAK (prestrašen se približava ogledalu, šapuće): Ja… ja… Ja sam zmaj?

Kažiprstom polako dodirne kažiprst zmaja.

DJEČAK: JA SAM ZMAJ! Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati!

Gleda se užasnuto u ogledalu, okreće i preko ramena vidi svoj rep.

DJEČAK: I rep???

Mrda stražnjicom lijevo desno, zmaju se ljulja rep.

DJEČAK: Ovo je prestrašno! Znam da sam bio jako ljut i bijesan, spreman rigati vatru, ali… kako sam stvarno postao zmaj?! Možda jer sam sinoć stavio previše tabasca u tortilju? A tata mi je lijepo rekao da ne pretjerujem. Skoro mi je vatra išla na usta, bilo je ljuuuto!

Priču prati gestikulacijom kojom oponaša radnju, stavlja tabasco jednom rukom drugom drži tortilju, zatim „hladi“ rukom ispred usta. Zmaj radi iste kretnje. DJEČAK: Možda jer nisam bio dobar prema braci? Jer sam se pretvarao da imam rep pa ga pokušavao otjerati od mojih složenih legića?

Uzima hlače dok govori, stavlja ih na stražnjicu i oponaša kretnje repa uz Lego kockice. Zmaj radi isto svojim repom.

DJEČAK: A možda… jer sam se rugao u školi Marici koja je imala presmiješan rajf s rogom jednoroga? Pa su mi sad narasla dva roga na glavi? Približi se ogledalu, nagne naprijed u polučučanj i gleda svoj odraz u nevjerici. Zmaj oponaša sve pokrete.

DJEČAK: Je li ovo moguće? Jesam li ja stvarno… zmaj?

Oba se glumca polako u polučučnju okrenu publici. Moguće da će djeca uzvikivati „da/ne“, oni stoje nepomično.

TATA (glas iza zida): Zmajooo!

DJEČAK (usprave se i on i zmaj): Zmajo?! Zmajo?! Ja sam Zlajo!

Tata ulazi kroz vrata noseći bracu u naručju, istovremeno pokrećući lutku da izgleda kako se dijete migolji u rukama, tata se bori da mu ne ispadne. Tata izgleda raščupano, još je u pidžami. Dok ulazi, dječak čučne okrenut mu leđima, glumi da se igra kockicama. Zmaj radi iste kretnje.

TATA: To sam i rekao, Zlajo!

Tata se bori s bebom koja se smije, on ne gleda ni dječaka ni ogledalo, gleda u sat.

TATA: Molim te požuri, već je 7 sati i 15 minuta, zadnji je tren za doručak! A doručak je kako znamo najvažniji obrok u…

Okrenu se publici tata, dječak i zmaj čekajući hoće li tko odgovoriti „danu“, zatim tata počinje šnjofkati po zraku, dođe nosom do pelene pa uzvikne s izrazom gađenja na licu.

TATA: …u peleni! Obrok u peleni! Dušooo! Već je napunio pelenu nakon doručka!

Žuri van iz sobe, čuje se bracin smijeh. Dječak i zmaj kreću prema ogledalu svaki sa svoje strane.

DJEČAK (tiho i tužno): Zmajo? Zlajo? Koji sam sad? Ne želim biti ovakvo… ovakvo čudovište. Da sam bar poslušao mamu i ustao čim me prvi put pozvala. Kad bih bar mogao vratiti vrijeme! Budilice? Ti si mi vjerna prijateljica, uvijek si tu za mene. Možeš li ikako vratiti svoj tik, tik, tik unatrag? Da bude… hmm… kit, kit, kit? Pa da se vratimo na početak ovog dana? Ustat ću bez problema, hitro kao metak! Kao kad kamen ispališ iz praćke, fijuuu!

Dječak i zmaj uzbuđeno oponašaju ispaljivanje iz praćke u publiku pa stave dlan iznad očiju kao da gledaju u daljinu gdje je pao kamen. Zatim se snužde i tužno pogledaju jedan drugog u ogledalu. Na scenu naglo ulazi mama, sad potpuno odjevena za posao, s ružom za usne u rukama. Dječak se iznenađeno okrene prema njoj, odraz s druge strane ogledala nestane.

MAMA: Zlatko, dušo, znam da si pospan, ali…

DJEČAK (prekida mamu, govori plačnim glasom i baca joj se u naručje): Mamice! Oprosti što sam bio ljut! Samo sam htio još malo odspavati! Ma sad bih i u školu išao, tako bih rado išao u školu, svaki dan, i subotu i nedjelju! A vidi me kakav sam! Nigdje ne mogu, mama, svi će mi se rugati!

MAMA (mazi ga nježno po kosi): Ma tko će ti se rugati, Zlajo? I zašto bi ti se rugali? Izgledaš isto kao svakog dana, samo se malo moraš umiti i počešljati ove svoje stršuljke.

DJEČAK: Ma ti si mi mama pa sam ti uvijek lijep! Kao što si i ti meni lijepa čak i s onim antenama na glavi oko kojih motaš kosu. Ne kužim čemu ti to služi, za komunikaciju s vanzemaljcima? Ili za uhvatiti neku radio stanicu? Mislim, nema veze, nije važno, lijepa si mi i s tim čudima na glavi kao što sam i ja tebi sad lijep.

Dok ovo govori navlači polako čarape, jednu samo do pola navuče. Hvata teatralno zrak i nastavlja plačnim glasom.

DJEČAK: Ovako ružan i ljuskav…

MAMA (tražeći mu čvrgu na glavi): Ružan i ljuskav, ma o čemu ti, sine, pričaš? Da nisi pao s kreveta na glavu?

DJEČAK: Ljuskav i ružan i… mislim da i vatru rigam, sve se bojim kihnuti! Ako kihnem, zapalit će se ovaj pokrivač kojeg toliko voliš jer ga je baka šivala!

Mama zbunjeno gleda pokrivač.

DJEČAK: Dobro, možda to i ne bi bila najgora stvar u cijeloj priči, možda bi od vatrodaha i bilo kakve koristi… Recimo mogao bih ti dahom skuhati čaj, ovako huu-huuuu!

Puše snažno u stranu dok mu ne nestane daha, a zatim spusti glavu i stane tiho jecati.

MAMA (podiže dječaku glavu da je pogleda): Ljubavi mala, ne znam jesi sanjao kakav ružan san, ali ja ovdje ne vidim nikakvog zmaja! Vidim dobrog dječaka koji povremeno ima loš dan. Vidim veselog dječaka, koji je ponekad tužan. Vidim pristojnog dječaka koji zna biti nestašan. Strpljivog dječaka koji tu i tamo pobjesni kao mali uragan. Nije to ništa neobično! Isto tako se tata i ja znamo osjećati. I nama tako ponekad bude…

DJEČAK (tiho, gledajući u pod): … ponedjeljkom.

MAMA (uz osmijeh): I utorkom, petkom, nedjeljom i blagdanima!

Klekne uz njega pa ga zagrli.

MAMA: To što ponekad imaš različite velike osjećaje ne čini te ružnim zmajem već nama najdražim Zlatkom. Samo moramo naučiti kako usmjeriti osjećaje kad nam tako napune trbuh i prsa kao da ćemo eksplodirati…

DJEČAK (tiho): … i rigati vatru.

MAMA: Dođi! Vidjet ćemo što kaže ogledalo.

Poljubi ga u kosu i vodi ga pred ogledalo dok dječak gleda u pod. Mama zaokrene ogledalo dovoljno da se glumac koji glumi odraz vidi samo s leđa. Sada je bez maske, od straga izgleda kao dječak, ista frizura, iste čarape, jedna navučena do pola. On prilazi ogledalu istom brzinom kao dječak, ruku spuštenih uz tijelo.

MAMA: Zlatko, gledaj!

Dječak plašljivo podigne pogled i iznenađeno stane dirati svoje lice i tijelo. Odraz oponaša sve njegove pokrete.

DJEČAK: Ha! Mama, mama, pa ja nisam Zmajo! Ja sam tvoj Zlajo!

MAMA: Nego što si nego moj Zlajo! I uvijek kad se budeš osjećao kao Zmajo, popričaj s tatom ili sa mnom. Mi dobro znamo kako je kad si ljut, prestrašen, bijesan ili tužan. Dođi dušo, idemo doručkovati. Ispričat ćemo ti za stolom što nam se dogodilo u petak dok smo išli na posao pa su se i mama i tata nakratko „pozmajili“!

Nasmiju se naglas te zagrljeni izlaze iz sobe i idu u kuhinju. Čujemo zveckanje šalica i tihi razgovor. Počinje glazba, glasnija je od njihovog pričanja. Nakon par trenutaka zid se pomiče u stranu pa se iza kreveta vidi kuhinjski stol pun hrane i posuđa za doručak. Svi sjede za stolom, razgovaraju i jedu. Mama drži bebu koja sada mirno sjedi u naručju. Tata je odjeven za posao, čita novine i istovremeno ulijeva dječaku mlijeko u šalicu pa prolije, briše krpom, svi se razdragano smiju. Prizor traje neko vrijeme, a zatim se kretnje uspore i glumci se „zamrznu“ kao na spontanoj obiteljskoj fotografiji.

KRAJ