CONNECTION ERROR 2.0

Isto je već neko vrijeme. Nas se dvoje više ne vidimo u najboljoj rezoluciji. I sve što si uputimo završi u neželjenoj pošti. Izgleda da nam je zaštita od malwarea preosjetljiva. Ne čuješ me ni dok ti pričam. Ne znam je li stvar u mom mikrofonu ili tvojim slušalicama. Nismo povezani. Možda bismo trebali ažurirati software. Promijeniti postavke. Očistiti nepotrebne datoteke, defragmentirati disk, ponovno pokrenuti sustav, obrisati cookiese. I povijest. Ako nam je stalo do budućnosti.

Aleksandar Gucunski

NISAM TE ČEKALA / NAPISALA SAM TE

Rekao si da te čekam i kako se lik mora mijenjati da bi priča bila zanimljiva. Implicirao si da sam dosadna. A meni se istodobno činilo kao da nikada nisam ni postojala i da sam proživjela živote mnogih koji su bili ja. Bila sam Grk i Židovka, rodila sam se kao Ivana Orleanska i Kristina Švedska, živjela sam u drevnome Jeruzalemu i starome Rimu, novovjekovnome Stockholmu i predratnom Parizu, ratnom New Yorku i suvremenome Zagrebu. Postojala sam u okovu robinje i čežnji ljubavnika, slavi ratnice i mudrosti filozofa, nesigurnosti pjesnikinje i u žezlu vladara. Bila sam Orlando, Judita, Filip, Nera, Melkior, Štefica, Mersault, Ana i Jozef K.

Nisam te čekala… Čitala sam i pisala. Ponovio si istu priču drugima desetak puta. Pritom si ti ostao isti, a ja sam se promijenila.

Usto, ne manje važno. Ti si sada moj lik. Napisala sam te… i pročitala.

Kristijan Vujičić

IMPERATIVI

Kad sam bila dijete, govorila mi je: „Pojedi do kraja. Nemoj piti puno sokova. Obuci crvenu majicu. Papuče stavi u ormar. Pospremi sobu.“

Kad sam odrasla, ali još uvijek ne bila potpuno odrasla, govorila mi je: „Za ručak pripremi pohanu piletinu, mlince i salatu; ne stavljaj previše octa. Dodaj mi čašu. Više uči. Redovitije treniraj. Nemoj biti takva.“

Kad sam uistinu postala odrasla, izustila sam: „Molim te da mi ne govoriš isključivo u imperativima.“ A ona zaključila: „Nemoj biti preosjetljiva.“ I nastavila: „Daj, završi više taj fakultet.“

Završila sam fakultet. Dok sam ja tek počinjala bojati kosu, ona je zbog sijedih već dugo u tome bila redovita. Posao sam pronašla daleko, cijeli život pospremila u jedan kofer i otišla. Na odlasku je izustila: „Molim te, nemoj me zaboraviti.“ A ja je zagrlila i uzvratila: „Ne boj se.”

Lea Bijač

GOSPODAR ZMIJA

Uliiika Dragodža Džarnevič. At the roundabout, take the first right.

Električni bicikl klizio je po mokrom asfaltu kao da ga pogone nebeske sile, a ne sitni, pod žutom kockom na leđima zgrčeni Fanikeshar – gospodar zmija. Glas s GPS-a vodio ga je do zadnje dostave dana, kroz noć koja je gutala grad. Bio je tup od umora, jer davno je bilo pola šest. Automobilski farovi rezali su sumrak kao laserom, pretvarajući stoput pokrpanu trešnjevačku ulicu u blještavu pistu.

Zummm, brrrummm…

Udara se sjećao, ali čuo ni vidio nije ništa. Od pada je osjećao snažnu bol u leđima, a iznad njega je stajao čovjek i nešto vikao.

– Idiote jedan! Nemreš se tako voziti po gradu! Gledaj kad ti piše stop, pizda mu materina. Nisi u jebenom Nepalu!

– Sorry.

Biciklu nije bilo ništa. Pizze su i dalje bile u torbi, a do mjesta dostave, prema GPS-u, bilo je 400 metara.

Marijan Miloš

PJESNIK 21. STOLJEĆA

Pjesnik 21. stoljeća je disident najgore moguće vrste, homo poeticus vulgaris, tinejdžer koji u simbolu srca vidi bujne ženske grudi, zeleni kadar u doba mira, perverznjak riječi koji od naizgled običnih i jednostavnih pojmova čini pretenciozne spojeve veleuvaženih majstorija apstrakcije i ritma.

Srednjovječan i kreditno nesposoban ostavlja staru Ladu na kiši da joj tuča udubi krov. Uvečer otvori bocu najjeftinijeg vina pa iz finih kristalnih čaša na stalku ispije koju u maniri parnasovaca. Pritom nabode stih do dva te ih objavi na društvenim mrežama obavezno ih potpisujući inicijalima.

Ugrožen je i zakržljao, pred izumiranjem zbog nedostatka prilagodbe. Nema koga liječiti jer nitko ne treba pomoć, nitko ne sluša, nitko ni ne čita. Nakon tisućljeća postojanja, dobrodošao i ti, pjesniče, u kolektivni višak, i zbogom.

Luka Katančić

DOBRO SE DOBRIM VRAĆA

Ministar je zamolio primariusa za malu uslugu. Primarius je zamolio sutkinju da mu vrati uslugu.

Sutkinja je zamolila kolegu da zažmiri na jedno oko. Kolega je zamolio stranačkog vođu da zažmiri na oba. Stranački vođa je zamolio direktora za mali znak pažnje. Direktor je zamolio glavnog tajnika da mu počeše leđa. Glavni tajnik je zamolio misicu za diskreciju. Misica je zamolila vlasnika casina da shvati njenu situaciju. Vlasnik casina je zamolio uvoznika da prihvati svoju situaciju. Uvoznik je zamolio šefa carine za određene ustupke. Šef carine je zamolio saborsku zastupnicu da se založi za ono njegovo. Zastupnica je zamolila načelnika da malo pritisne one svoje. Načelnikovo srce je pod pritiskom posustalo, pa se našlo u stručnim rukama. No stručne ruke su zamolile za razumijevanje jer su došle preko veze i još nikad nisu operirale.

Natko Jurdana

LIVADA

U rukama drži papirnatu čašu i malim plavim očima zvjera uokolo.

– Ne znam se vratiti kući. – kaže – Ostat ću na livadi, a ptice će se početi skupljati po meni kao po strašilu, dok me ne počnu probijati kljunovima.

Privija rubove plave, napuhnute jakne prema sebi dok joj šutke pomažem ustati.

Livada se odjednom prostire unedogled.

Pogleda me kao da me ne prepoznaje, i u tom trenutku ni ja nju više ne prepoznajem: onu koja me učila prve riječi, doticala moje nožne prste u svakim novim cipelama mjereći jesu li premale. Koja je sa mnom grlila debla.

Prije nego stigne upitati tko sam, odlučujem: postat ću vrana koja je izgubila svoje jato i koja će ostati uz nju, svoje strašilo, zauvijek, jer je njena koža za mene jedina sigurna, a njeno tijelo jedina toplina. Lepršat ću, kružiti, lepetati.

Ptica koja se na kraju također neće sjećati ničega.

Jelena Zlatar Gamberožić

 

MAMA

Premijesi glinu, mama. Tebe je teško voljeti, kažeš, i ja ti vjerujem. Uvijek ti vjerujem čak i kad mislim da ne. Molim te, ne pričaj takvim glasom. Predajem se. Moj je život tvoj. Ti si tvorac. Ja sam dijete – tvoje dijete.

Boli me trbuh, zovem te. Gdje su tablete, pitam. Čuješ, ali me ne čuješ. Gledaš, ali me ne vidiš. Ugađaš gostima. Žele kavu, žele limunadu, čistu čašu, pivo. Lako zaboravljaš na mene.

Daješ mi darove. Ne želim tvoje darove. Pružaš ih svisoka, a ja uzimam zahvalno sramotu u dvije vrećice i želim umrijeti. Tvoj zagrljaj govori: „Ovisiš o meni. Ništa ne vrijediš.” U sebi vrištim dok se krotko smiješim.

Nisi uzela tabletu, kažeš drugi dan. Nisam, odgovaram, i pitam se zašto sam s tobom uvijek mala.

Premijesi glinu iz koje si me načinila i napravi nešto bolje, jer jedino što sam do sad dobro znala bilo je razočarati te.

Tihana Petrac Matijević

LJUBIČASTA JAKNA

Bilo je to hladno jutro. Koračala sam prema gradskom željezničkom kolodvoru kroz zapušteni park. Činilo mi se da prolazim kroz gustu mrežu ledenih suza. Uvukla sam vrat dublje u jaknu. Dolje dublje, u sebe, gdje titra daleki majčin zagrljaj. Na usamljenom kolodvoru nije bilo nikog. Nesigurno sam sjela na drvenu klupu kao kada sjednem nasuprot radiologa prije ultrazvučnog pregleda. Složila sam nogu preko noge. Zakrčao je kolodvorski zvučnik i prometnik se mirno oglasio: Voljena, uđi na idući vlak. Stresla sam se od promjene. Za tren potpuno bijeli vlak bio je ispred mene. Voljene. Sreća pa sam na toploj jakni imala i kapuljaču. Tata mi ju je kupio prošle godine. Čini mi se kako unutar vlaka sniježi. Pada snijeg. Roditelji valjda oduvijek znaju kako je potrebna dobra jakna za odlazak na drugi svijet.

Tamara Bilankov

PRIREDBA

Nestrpljivi smo. Brat i ja idemo u školu, pa dobro znamo na sat. Kazaljke se sporo miču. Još 15 minuta. Najmlađega je izmorilo iščekivanje. „Ne možeš sada zaspati, moraš biti budan kad tata dođe.”

Ja ponovno sviram Zvončiće na klaviru. Samo da ne pogriješim kao na božićnom koncertu. Falio mi je tata u publici. Provjeravam rekvizite oko sebe. Valentinovska srca su tu, bratov crtež za Dan očeva je ispod nota na klaviru, pjesmicu „Tko može postati tata” znamo napamet, ali za svaki slučaj, napisala sam tekst ako ga od uzbuđenja zaboravimo. Brat je u kimonu jer će tati pokazati kako je prije mjesec dana dobio žuti pojas na karateu, a onda ćemo svi zajedno otpjevati pjesmicu s moje prve pričesti.

Dnevni boravak je pun sunca. Tata je zagrlio mamu pa kroz suze i smijeh nadoknađuje propušteno. Ljeto je kad tata dođe s broda nakon šest mjeseci.

Matea Vidulić

PUNI DŽEPOVI

Tuđe oduševljenje mojim uspjesima pažljivo spremam u džepove. Hodam okolo, vadim ga i pokazujem poznanicima: „Vidi, to je oduševljenje mojom veličanstvenom pojavom.“ Na to se svi ponovno oduševe, pa i to spremim u džep.

Korak mi postaje nesiguran. Puni džepovi izazivaju bojazan da će iz njih sve početi ispadati. Strahovi se ostvaruju. Dolazi procjenitelj da ustanovi ima li tu prave vrijednosti. „Isprazni sve džepove da vidimo što se tu još skriva“, naredi mi.

Izvrnem džepove iz kojih ispada strah da na vidjelo izlazi sve što sam skrivala. Zatim slijede prazne pohvale, maske i odglumljene uloge. Ispada i tuga kao skrutnuti trag nekog zaboravljenog otpatka. Kad ih dobro protresem, ispadaju mrvice u kojima je pohranjen sram mojom vlastitom egzistencijom. Na kraju se ukazuje rečenica utkana u tkaninu samih džepova – Ti ništa ne vrijediš.

Fani Frković

ZEUS X7

– Zanima me zašto ne mogu podići svoj novac. – gospodin u odijelu tražio je objašnjenje od ZEUSA X7 koji se nalazio nasuprot njega na šalteru banke.

ZEUS X7 samo je šutio i treptao svojim mehaničkim vjeđama.

– Inzistiram da mi isplatite moj novac! – vikne muškarac, kao da će time izazvati drugačiju reakciju ZEUSA X7.
– Gospodine, smirite se. Vaši otkucaji srca upravo su skočili na 132 otkucaja u minuti.
– Sada si i doktor!? – odbrusi mu muškarac.
– Imam 3 godine iskustva u obiteljskoj medicini. – odgovori mu ZEUS X7.

Muškarac ustane, natoči vodu iz spremnika u plastičnu čašu pa polije ZEUSA X7 po njegovom srebrnom, uglancanom tijelu.

– Ovo je bio pokušaj strujnog udara, policiji je upravo poslana obavijest o vašem neprimjerenom ponašanju. Ljubazno vas molim da sjednete i odgovorite mi želite li da vam pustim opuštajuću glazbu do njihova dolaska.

Rinaldo Antolović

ŠALA

Vraćaš se kući, s mora, a u očima ti natruhe velikoga svijeta. Tri su dana duga, preduga za prvu odvojenost. Grle me tvoje preplanule ručice, ljepljive od ulja za sunčanje pomiješana sa sokom od jabuke. Miris je to nedostajanja.

Mama, znaš li šta sam još vidio?, pitaš me dok te ušuškavam u dekicu.
Šta, sine?
Vidio sam stepenice što same iđu!
Kako to misliš, same iđu?
Pa dobro. Staneš i one same iđu, a ti ne iđeš.
Sine, to je kao da ja kažem da sam vidila lonac što sam kuha ručak.
Jesam, mama, vidio sam takve stepenice.
To je, sine moj, kao da ja kažem da sam vidila štrik što sam razgrne robu.
Dišeš sve jednoličnije, okice su ti poluzatvorene. Treba još odsanjati more, u materinu zagrljaju.
Znaš, mama, jedva tiho izustiš, možda ja takve stepenice nisam ni vidio.
Ganuće, to je ono što osjećam. Prevara tebe krhkog. Jedna šala prometnuta u kajanje.

Ivana Dilber

 

PREKRETNICA

Otvorila je kuhinjska vrata snagom o kojoj nije ni znala da je posjeduje. Svoje mršave ruke podbočila je na bokove i zauzela stav kojim će jednom zauvijek preuzeti život u svoje ruke i reći što je tišti sve ove godine. Slutila je kako se njezin život upravo okreće naglavačke i da ništa više neće biti isto.

Sjedio je na kauču listajući novine i pijuckajući pivo kao i svaku večer. Nije je pogledao.

Ne mogu više, umorna sam od ovog života. Osjećam se kao da živim u nekom paralelnom svemiru gdje nema mjesta za mene. Dosta mi je tvoje šutnje. Ne mogu više gledati ravnodušnost u tvojim očima, ne mogu više biti rob ove obitelji. Želim živjeti, veseliti se životu, putovati, upoznati nove ljude, živjeti život.

Htjela je sve to reći, ali je samo spustila svoje mršave ruke niz bokove i upitala tihim glasom: „Što ćemo za večeru?“

Marina Filipović-Babin

 

MOĆ POZITIVNOG MIŠLJENJA

Sjedim nasuprot socijalne radnice koja unosi podatke u računalo. Na stolu je, u hrpi papira, knjiga čiji naslov garantira! kako smo sami kreatori svoje sudbine. Nije istina, izustim. Žena baci pogled na mene, pa se vraća tipkanju: Niste se dovoljno potrudila.
U mislima milujem trudnički trbuh koji raste, u ruke primam čvrstu, ružičastu bebu, pjevušim mu dok guguće, zajedno čitamo slikovnice, odvikavam ga od pelena, trčimo za loptom po livadi, muž i ja plačemo na vrtićkoj priredbi, ponovno plačemo prvi dan osnovne škole, pa maturalni ples, upis na fakultet, svadba, pjevušim unuku.
Socijalna mi gura papir u ruke. Brzo ga uzimam, sram me oguljenog laka. Klimavo ustajem, pozdravljam. Na hodniku dlanovima bez vjenčanog prstena obujmim ručku kolica, pomazim po glavi svojeg četrdesetogodišnjeg sina, i odlazimo. U tišini.

Morena Livaković Ivanović