Cijelo suho žarko ljeto u Zemuniku mislio sam na Lubliniec i kišu koja me tamo dočekala. Matko Peić prolazio je ovim krajem vozeći se od Wrocława do Katowica i Krakova potom, ali nije zalazio u ovaj zeleni grad koji u noći na kiši pocrni. Lubliniec je grad zelenih vibracija, crne zemlje, crnih vrana, modrog neba, modre vode, zlatnog lišća i zrelih oraha. Krajem rujna stabla su ovdje prekrivena lisičjim i jazavičjim krznima, krznima kune zlatice. Sve je meko i podatno kao da je od perja, magličasto i kad bljeska kiša i kad bljeska sunce, zemlja bliješti, bliješti nebo, oblaci i krošnje, a iz prošlosti dopire miris ugljena, boja čađi još se zadržala u olucima. Blizina Czȩstochowe blizina je suza i plodova.

U Lubliniecu rođen je Leszek, koji mi priča sjetne priče o svome djetinjstvu, životu na rubu granice u malom gradiću, odvojenom od stvarnosti, u kojemu samo knjige otvaraju prozore u svijet, pa mi se čini da sam u Lubliniec i došao samo čuti njegove priče. A sve se to dogodilo prije toliko godina, kad je u ovoj napaćenoj velikoj zemlji mjesec noću prosipao cvijeće. I zato o svemu mi Leszek priča brižljivo kao da crta sistem paralela i meridijana, položaj zvijezda, kad objašnjava gdje se što dogodilo i gdje nešto sad jest, vadeći podatke iz svog skrivenog dnevnika.

Lubliniec pred nama leži kao nepomična ptica na dlanu. Leszek govori o obnovljenim zgradama sagrađenim prije više stotina godina, kakvih sam u srednjoeuropskim prostorima vidio višekrat. Pokazuje mi lokalnu pozlatu, staru gimnaziju, otvorene prozore na kućama koje su nekad nešto značile. Ništa se ne smije relativizirati, ako relativiziramo samo jednu stvar, ubit ćemo sve humano u onome što je za to vezano. Plac Konrada Mańka stradao u požaru sve je što se može vidjeti u ulici; Małi Rynek ili Trg Mikołaja Kopernika tržnica je koju su zvali Solny ili Kaczy jer se na njoj nekad trgovalo solju i peradi. Korak po korak, rondo do ronda, sve se pretvara u svoju metaforu, u mali grad s više različitih crkava. Crkva sv. Nikole na zelenom humku u izvornom obliku već sedam stotina godina otvorenih je vrata svakom putniku kroz Lubliniec. Crkva sv. Ane, tri stotine godina mlađa, kao što svetici i priliči, šleska je drvena brvnara šesterokutna zvonika, prekrivena šindrom punom zelenih i pepeljastih dlačica vremena. Crkvu Uzvišenja sv. Križa, od opeka, koju je financirao vojvoda od Opole Jan II. Dobri, a služila je gornjošleskoj pješačkoj pukovniji, ukočila se na pozadini rumenog predvečerja. Obrisi krova nad pročeljem skrivaju tankovitu figuru zvonika koji se diže prema nebu sve više što se čovjek više privija zemlji. Crkva sv. Stanisława Kostka izgrađena u jednom bloku s bivšom odgojnom ustanovom za djecu bez roditelja, s trijemom i izdvojenim četvrtastim zvonikom poput kule, čija je gradnja započeta točno pet godina poslije rođenja Matka Peića, hrvatskog esejista i putopisca sa širokim i dubokim vezama s Poljskom, s radošću i fluidnom pozlatom ispunja sunce svojom svjetlošću. Ni ovdje nikoga kao da su svi već davno otišli prema toj svjetlosti. U ulici Žeromskiego crkva je sv. Terezije Benedikte od Križa, nova crkva, prva u Poljskoj i u svijetu posvećena Edith Stein, zaštitnici Lublinieca. Otvorena je 1991. godine kad je u Hrvatskoj bjesnio rat. Prvo što mi dolazi na pamet stihovi su Antonia Machada „žanje tko sije i živi tko je živio“ i ne znam kakav me to kozmički osjećaj u Lubliniecu vratio u Sevillu, valjda svjetlost dana koja se sve više zavlačila duboko gore u nebo i sve nas više opominjala, slično domu Courantowih, s dućanima u prizemlju, sada Muzeju Edith Stein, pored čije smo simboličke figure u habitu prošli malo ranije, ne zaustavljajući se, uvjereni kako je Edith već na pola puta do Krakowa, pa zašto su je onda zaustavili u Auschwitzu.

U ulici Mickiewicza, Leszek mi pokazuje mjesto gdje je nekad postojala Villa Nova, restoran i kuglana, i sinagoga koju su nacisti spalili. Židovsko groblje označeno je simboličkim spomen-mjestom s grobnicom i lapidarijem. Uokolo se taloži mahovina, a djetelina kao da mi svojom zeleni šapuće kako opet pred nama korača Antonio Machado: „U zvonicima mračnim / žalosna zvona zvone…“. Ne znam to drukčije protumačiti osim kao Leszekovo pravo na pričanje i moje pravo na osluškivanje, gledanje i osjećanje, sa suncem u očima i kišom u sluhu. Gore iz smjera Lubeckog, Glinica, Ciasna, i dalje, prema Sietakówu Śląskom, čuo se i vidio daleki glas crvene munje.

Crvenim mi se učinio i školski kompleks u ulici Piłsudskiego i sve ono što se još može vidjeti u ulici J. Kllińskiego, u nastavku Plebisoytowe i ulici Powstańców Ślaskich koja se s njom račva, poprečnoj ulici P. Stalmacha, i dalje na sjever, prema izlazu iz grada, prema Czȩstochowi, čijim se imenom ulica i zove. Pod svjetlom munja i u šumu Leszekovih riječi, Lubliniec više ne izgleda kao duga bezimena ulica u kojoj se tek nalazi benzinska crpka, već vidim povijesni grad kao na slikama Ajdukiewiczeva prvog rođaka Zygmunta koji je ilustrirao poljsku povijesnu dramu Potop Henryka Sienkiewicza. I žene, bar one rijetke u prolazu, pri staroj bohemijskoj patini grada danas mi redom sliče na Helenu Modrzejewsku, onako kako ju je slikao Tadeusz Ajdukiewicz, aristokratski, s očima nešto od izvora Beča, Carigrada i Petrograda, iako ovdašnje Helene dolaze iz mračnih šuma s teretom ugljena na leđima i skrivaju svoje rane. Tako je to, u Šleskoj sve je paradoks, kao u bajci, sve dolazi iz stoljetnog duba i krije se u njemu.

Jesen je, jesen u Poljskoj. Lubliniec je jesenji grad po bojama, mirisu i izgledu gdje se prožimaju pejzaž i život, ulaze jedno u drugo istodobno tvoreći ritmički sustav prelaska ljeta u jesen, sve je kao na starim razglednicama s dvjema nijansama boja, sivo i oker ili žuto i ljubičasto, sve okruženo stablima u vatrometu lišća koje pada svaki dan s drveća koje je danju visočije i rjeđe nego noću kad između stabala izviruju modre krpe neba pune hladnih zvijezda. Zvijezde u rujnu ovdje rastu i iznenada ulaze u krošnje i krase ih. Kao da noću bez njih ništa i ne bi postojalo. Nebo je to koje rješava problem pejzaža i otkriva sve što je složeno u njemu. U Lubliniecu što ne vidite na zemlji, vidjet ćete na nebu. Oblaci ovdje galopiraju kao konji, valjaju se poput ugojenih svinja ili lepršaju kao plavi golubovi u ljubavnom letu.

Nebo u šleskom kraju nije tako blizu kao u unutrašnjosti Poljske, oko Wisłe, ovdje se više diglo, kupolasto, kao da je razapeto na kakvim tornjevima gotičkih katedrala, podignuto tako da je nebo obrana Lublinieca, cijelog ovog pejzaža, samih njegovih pluća. Na nebu su oči koje prate rad i otkucaje lublienieskoga srca. Tajnovit je to grad, okružen visokim raslinjem, a otvoren, samozatajan, bez mnogo ljudi na ulici, samodovoljan, pa i uza sva Leszekova objašnjenja meni i dalje ostaje nedokučiv, što i je razlog mog ustrajnog divljenja Lubliniecu. Što god kažem izmiče konačnoj definiciji. Posve u tišini, kao da su međusobno odvojeni vremenom i prostorom crkve, Zamak, gradske kuće, pa ih upravo okuplja tišina koja je ovdje sakralna, ona koja smiruje, ublažava, zanosi i obgrljava, s jedne strane ublažava a s druge pojačava enigmu. Odgonetnuti tajnu Lublinieca, odgonetnuti je tajnu tromeđe, tragova i utjecaja, čeških, poljskih, njemačkih gdje svaka povijest živi za sebe skrivena sama po sebi kao dodir Austro-Ugarskog i Ruskoga Carstva. Lubliniec je cesta koja vodi u daljinu, osjetit će se to na putu za Czȩstochowu ili na drugu stranu put Auschwitza. Ta veza različitih strana svijeta nije vidljiva, ali se ćuti, ona živi u mislima, u ljudima, u energiji ovdašnje prirode i njezine uznemirene bujnosti. U teškoj povijesti sve se lomi.

Vrludam, lutam, glavinjam ovim ulicama, čas kamenitim, čas posutim šljunkom pokrivenim asfaltom, ili blatom zemljanim, neravnim, valovitim, krivudavim, koje kao da su zaboravili svi koji su ikad njima prošli, a prošli su mnogi, jedni uz talambase, a drugi uz vojne bubnjeve. Pratim Leszeka i shvaćam kako je Lubliniec više osjećaj negoli stvarnost i prostor. Njegova zagonetka metafizička je formula, ovdje i stabla rastu da bi zatomila misao na prolaznost. „Vrijeme je da treba sačuvati povijest“, kazao je ovdašnji gradonačelnik na proslavi 750. godišnjice grada proslavljene u koroni 2022. godine, pozivajući se na glasove predaka, Poljaka, Židova, Nijemaca, na njihov šapat u zoru kada se u nekim strašnim časovima ovdje prosipao mozak umobolnih, i doslovno i metaforički, tako da povijest i nije često za pamćenje, već za povraćanje. Ne znam u koje je to doba godine bilo, i ne pitam, pitam se ima li u oblacima što oko svijeta plove toliko kiše da sve to ispere.

U Šleskom Vojvodstvu vidik puca kao nebeska daljina pa gore s brda, iz Zamka, grad izgleda kao mrlja na platnu vještog slikara. Kao uskličnik (!) koji rješava problem pejzaža. Krovovi su tamniji od fasada, a svjetliji od zemlje tako da izgleda kao da sve stoji netaknuto i nepomično stoljećima: kuće, ulice, ljudi, stabla, pejzaž i život, ničemu se ne žuri, tek uzajamno žive.

Meni Mediterancu, čovjeku šake crvene zemlje, škrilje oštre poput noža, škrapa, široka poljska prostranstva, šume, livade, njive, ovdje na ovom raskrižju Katowica, Czȩstochowe i Poznańa, sa svim svojim elementima žute svjetlosti i zelenkastih opsjena, tišine čija je slika čas boje meda, čas boje cikle, kontura prekrivenih čipkom vrba, djeluje kao prostodušan prostor koji u sljedećem času ima namjeru eksplodirati, gori u oku podjednako i kad je taman, plav ili žuto-zlatan, opipljiv je, pitom i miran kao kakav neslućeno širok renesansni samostanski vrt smješten između čudnovatog i okrutnog.

Lubliniec pored Krakowa (i Katowica) južnopoljska je provincija. Ali, provincija dotiče svaki duh. Provincija ističe potenciju i potiče realizaciju. Ovdje i primjedba može biti čarolija. Ovaj grad nudi zagonetke i napetosti, potiče priče kakve mi je pričao Leszek. Prvi susret s Lubliniecom doživio sam kada sam ovuda prolazio vozeći iz Czȩstochowe, Jasne Góre za Katowice, kada mi se grad (doista) učinio zelenom benzinskom crpkom na uskoj asfaltnoj cesti, siv i s rubom crvene cigle, s nebom aluminijskih krila. Sad dok hodim od Zamka preko ronda Ivana Pavla II. prema crkvi sv. Nikole i slušam Leszeka koji govori tiho i nježno na sebi svojstveno osjetljiv način, Lubie, Lublin, Lubin, (njem. Loben), Lubliniec („lubi mi siȩ tu kościół i miasto budować“), lubenica je i lubanja, jesenja šuma iza nas, Lasy Lublinieckie, jer rana je nabrekla jesen, vlažna i rumena, kao kakva šleska obudovjela snaša, zaobljena poput nebesa nad sobom i lica bijelog poput breze. Lubliniec postaje nervni sustav ovog pejzaža, ploča događaja u kojima kiša donosi sunce, a sunce je tek iznenadni udar munje.

Preko puta župne crkve sv. Nikole, onog koji donosi darove, Leszek mi pokazuje mjesto na kojem je poginuo njegov prijatelj iz djetinjstva, nazovimo ga Mikuś, Mikołajek, Mikołaj ili jednostavno mali Mikula, kojemu je otac za krizmu kupio bicikl, a Mikula kojega su kasnije prepoznali tek po hlačama, tu na ovim pločama, na kojima stojim, pretjecao je automobil dok je iz suprotnog smjera jurio kamion, baš na mjestu gdje su lipe zamijenile breze i gdje počinje suton prije nego stignemo do pivnice Crna mačka. Oko nas onespokojavajući srh, pohota čuvstava, a nad nama brižno lebdi dah i duh davno nestalog prijatelja. I smjer iz kojeg dolazi vjetar mogu otkriti tek po tome kako kida oblake i goni ih pred sobom poput jata gusaka. Ćutim, tek kad Leszek pomisli da vrijeme ovamo još i nije stiglo, dolazi utjeha koja teče zajedno s kišom koja počinje padati. Vjerujem da se i danas sjeća rasporeda misa tog tragičnog dana pa ne tražim da uđemo u crkvu, ne bih želio prekinuti krizmu i bogoslužje koje još traje obrćući na oltaru svjetlost uzdignutu gore gdje je sve puno zvijezda među kojima Mikula vozi bicikl.

Slika se ponavlja i na ulici. Suton je u Lubliniecu sivo polje, modra magla, žuta kuća, ljubičasti oblaci, crni krovovi, crkveni toranj obliven jantarom i ulica prekrivena korom breza i mrljama krvi. Gore na nebu od poljskog porculana punog suncokreta na biciklu vozi se Mikula, plovi poput šarenoga leptira na kiši, a kad kiša prestane sve sja nježno i plavo puno majolike, i sive betonske ograde kao da su sastavljene od iskrica, golubova u preletu, iako meni nepoznato, sve postaje intimno kao dirljiva i bolna Leszekova priča ispričana s velikom iskrenošću i tugom poput ružičastog obzora koji mi se runi u očima. Dok se u tamnim prozorskim oknima s prvom večernjom rasvjetom pojavljuje i cvijeće kao da pred očima niče.

Mislim na „sutonskog šetača iz Varaždina“. Miljenko Stančić prepoznao bi ovu poeziju. Doista, stari dio Lublinieca i jest sličan Varaždinu. Kuća u kojoj je Muzej Edith Stein slična je kući Milčetić u Varaždinu, u Ulici Augusta Cesarca, i iz istoga je doba. Moj prijatelj iz Gradišća dr. Franjo Pajrić ne časeći bi kazao da je to tako jer se grad nalazi na Jantarskoj cesti i baš zato je ovdje večer crvenija od sunca, i što sve u što pogledam sliči na komad tek pečene zemlje. Sve je nekako sfumato, u magli, u pari i dimu, rasplinuto i pokriveno prozirnim velom, bez oštrih obrisa i graničnih crta, tek kao skica, nedovršena slika izložena osjetu, povezana s anatomijama pejzaža i njihova iskustva s optičkim daljinama i perspektivama. Slike kao da su prilijepljene za stakla na izlozima, izrezane iz listova kolažnog papira, poput košara pletene kuće u kojima su oni koji se još sjećaju davnih dana, živeći od malo kruha i zelja, u dubokoj šutnji iza prozora s navučenim zavjesama i paučinom na staklima.

Fasade bliješte toliko da se ne vide ni tek osvijetljeni izlozi, jedan zasjaji mliječno, drugi bojom bučina ulja, od crne do crvene, od bijele do plave, sve se nijanse ritmički izmjenjuju, da bi noću sve bilo crno, a sutra u podne hrđavo, sve miriše po zemlji, po travi, zaboravljenom suncokretu na obližnjoj njivi, crnom kao ugljen koji će se užariti prvim naletom zime, po staroj drvenoj građi. Miris sutona osjećam i u pivskoj pjeni koju rujanski ispijamo u pivnici, u plamenu svjetlosti Crne mačke koji raspiruje noć što sipi kao prhki pastel.

Pivo krem boje pjeni se, pjena klizi po staklu čaše i mijenja boju kao godišnja doba u Poljskoj, a Leszek, sad kad se sve smirilo i utihnulo, toliko da se moglo čuti disanje ono dvoje preostalih gostiju za susjednim stolom, kao slučajno zaustavlja se na još jednoj svojoj uspomeni iz rodnoga grada jer imamo dovoljno vremena, kao što ga u Poljskoj uvijek ima, sad kada se sunčani dan pretvorio u mokru noć u kojoj je zeleno-zlatna vegetacija prešla u crnu boju u kojoj sve u što pogledate izgleda kao kakva monumentalna apstrakcija u krhotinama, baš kao bicikl malog Mikule onog dana poslije krizme.

Ovdje u šleskom dijelu Poljske vlast, vojvodstva, dinastije, krune i nasljedstva, vazalstva, ljudi i politike mijenjali su se češće nego u drugim dijelovima zemlje, regija se dijelila i ratovalo se za nju u trima ustancima i u dvama velikim ratovima pa su tako, kao uvijek i na svakoj granici, obitelji bile podijeljene, rastavljene, uhićivane i deportirane, pa je tako i Leszekova baka, podrijetlom Njemica, ostala s onu stranu granice, kamo je njegov brat silno želio. Živjeti u zemlji u kojoj te lako može iznenaditi noć nije lako, a još teže je Poljaku bilo pod ruskom vlašću pa su se u šleskom dijelu Poljske sve dvojbe i istine utrostručavale. Hiperrealizam je prelazio u nadrealizam, nestrpljenje zamjenjivao je očaj u kojemu se vjerovalo da samo iza granice, iza željezne zavjese, koja ovdje nije bila ni željezna kao u Mađarskoj, ni betonska kao u Berlinu, već minsko neobrađeno polje, žive pravi ljudi. Iako je svakodnevno proletarijat prijetio sa strahotama egoističnoga kapitalističkoga zapada, čovjeku ispod slike Lenjina, pa zvao se on i Jeruzelski, ipak je nudio više od glavice zelja crvene poput petokrake, žutih krumpira i još žuće bundeve i komada mesa koje će stići sutra.

Ni Leszek ne zna danas sve te trenutke točno rekonstruirati i opisati, napose ne odluku svoga brata koji je konačno želio prijeći granicu, znajući kako odlazak više ne podrazumijeva povratak jer vlast svoju velikodušnost uloženu u operaciju ispisivanja vize i putovnice nije više imala namjeru dijeliti s obitelji. Bilo je to istodobno doba solidarnosti i apsurda, prvih nada, novih vibracija, svega što je izgledalo previše novo da bi se u bilo čemu vidio nedostatak. Ali, da se ne gubi riječi na razvlaštenu prošlost čiji se trulež još može vidjeti i osjetiti u nekim dijelovima ovdašnjih gradova, u kojima se do pred svega tridesetak godina obećavala besplatna sigurna budućnost, Leszek prelazi na samu poantu svoje priče. Konačno, kad je njegov brat uspio privoljeti obitelj i komunističku vlast za prelazak granice, večer prije odlaska toliko se napio da je zaspao i propustio vlak kojim je trebao krenuti u tada slobodni svijet. Dva dana potom pao je Berlinski zid.

Pivo krem boje i dalje se pjenilo i prelijevalo preko čaše kao što se ovdašnji zeleni pejzaž sunca prelijeva nakon kiše. Kiša je padala u snažnim ritmovima, okomito poput teške zavjese, uvijek tako da prvo primijetite pejzaž s crkvenim zvonikom, a poslije sve ono što pere na tlu stvarajući iluziju o zaleđu svega što postoji. Sve se događalo u ritmu i stilu koncerta, otvoreno, sjetno i opijeno, pa bestidno i erotično, ponekad svečano, ponekad agresivno; zvukovi kiše, mlazovi i kapi, pljusak i škropac nadopunjavali su se, izmjenjivali i otjecali, pozivali da ih se sluša u osami, svečano u tišini kao kada se sluša glazba, dok nečiji brzi prsti prebiru po glasoviru. Harmonija i kontrapunkt. Nije li to Chopinova Poloneza u As-duru. op. 53., u izvođenju Artura Rubinsteina i kiše? Zvuk glasovira i šušanj kiše, bljesak i grmljavina, pljusak i rumeni vjetar nehajno se lijepe za prozor pivnice dok se iz instrumenta i oblakâ, iz napetih nerava i zemlje, izvlači bujna radost plesa kapljica po asfaltu, izlijevanje vode iz oluka punih jesenjeg lišća, vodoskoka koji sve ispred sebe pomiču. Zurim u igru na prozoru i slušam glazbu što pljušti u pivnici jer jesen u Poljskoj oglašava se i zvonima, kišom, voćem, lelujanjem i vrtloženjem lišća, renesansnim bojama koje svakodnevni život čine izglednim i sličnim umjetnosti, pa ovdje ne postoji ono što vidiš već ono što osjećaš.

Vikend u Lubliniecu prolazi između kiše, sunca i piva koje se pjeni, od jeseni pjeni se i hotel Zamak u Grunwaldzkoj 40 u kojemu sam smješten između starih divljih kestena u vrtu sunca i vedroga neba. Hotel se učahurio u tišinu Leszekovih priča da se čuje kako vani pucaju ljušture kestena a zreli plodovi sa suhim lišćem boje zlata i krvi padaju na tlo. Gledam kroz prozor kako se diže dan i sunce zajedno s njim. Dan donosi boju, svjetlost kakvom bi bio zadovoljan i Vlaho Bukovac koji zasigurno ne bi mogao podnijeti i sinoćnju kafkijansku maglenu kišu iz koje je sa svojim biciklom izronio mali Mikula zakasnivši na brzi vlak za Berlin.

Tek na odlasku iz hotela, u predvorju, zamjećujem glicinije, kao da sam u Sevilli. Što me to silno u Zamku podsjeća na Sevillu, park iza dvorca koji izgleda kao tamna zelena šuma, cvijeće poput svijeća i zelenilo poput svile modrog leptira, ljubičasti sutoni, crne ptice na krovovima ili to što sam ovdje proveo vrijeme nijem u snovima. Teško je kazati, drugo godišnje doba, druga flora, druga boja neba, drugi mirisi, a ja od kada sam uselio u Zamak mislim na Sevillu, na kuću u kojoj je živjela Machadova majka. Možda zato što stare kuće u obnovljenim gradovima djeluju poput velikih igračaka, u najboljem smislu naivnog, podignute negdje na nedovršenoj geografiji, gdje grad izaziva ganuće, tih bez ljudi na ulici, kao da žali za prošlošću, mladošću i djetinjstvom, za svim što je neostvareno, za svagda, poput jaslica ležeći i ostajući u udubljenju svoga svijeta.

Već u jesen Lubliniec djeluje božićno, sav je u bojama, bljeskovima, okićen izmjenama sunca i kiše pa je u njemu najljepše živjeti u djetinjstvu, izvanpovijesno, potpuno osobno jer već sutra slijedi i počinje nešto drugo. Zamislite rujan, sunce i kišu koji se izmjenjuju, proplanke, zlatno drveće, pozlatu na svakoj fasadi, podjednako ujutro i predvečer, poljski modre ljiljane, poljsko vertikalno nebo sunčano i sneno, nedokučivo kao ovdašnje razdaljine koje samo mali Mikula može prijeći na biciklu ili se mogu prijeći u snu u kojemu se kasni na vlak. A kada sve utihne zajedno sa sjećanjima i snovima, kada se nebo izgubi nad ravnicom, a otvore se putovi snovima spremnim na velike udaljenosti i pored vas počnu hujati vrtlozi tišine, odnekuda se začuje glazba Chopina, sa svim povezana, izvire poput gejzira poslije kiše iz zemlje, preplavljuje pejzaž u kojemu se više ne čuje ni orao kako štekće.

Matko Peić piše: „U jednom pismu Chopin povjerava prijatelju na selu: ‘Tvoja su polja ostavila u meni neku čežnju… ona mi breza pokraj prozora nikako ne ide u glavu.’“ Lubliniec je čežnja za daljinama, kroz njega se u daljine prolazi, mjesto koje ostavlja dubok dojam na putovanje, proputovanje duha koji leti kud poželi.

„Otvori balkon. Približava se
trenutak iluzije…“ (Antonio Machado)

KRAJ