Čitateljski klub Lectoria u siječnju je čitao roman Visoke trave Zorana Žmirića.

Glavne likove Roberta Lončara i Gorana Vendera upoznajemo 1985. godine kao učenike osmih razreda iz Travnog u Zagrebu te kapetane košarkaških ekipa. Osim Zagrebom, autor nas vodi mnogim naseljima kao što su Moorefield Park, Newbridge, Travno, Mostar, Beograd i Budimpešta. Radnja se, osim u vrijeme košarkaškog prvenstva, proteže desetljećima uključujući životne izazove koje donose rat, gubitci i emocionalne borbe.

Pisan scenarističkim stilom, roman se vrlo lako može zamisliti kao film. Dojam potkrepljuju isječci koji se više puta pojavljuju pod naslovom Najbolji od najboljih Robi Lončar, izmišljena TV emisija koju Robi nekad prevrti u glavi, kao i glazbu ili stihove pjesme Libertango Grace Jones i stihove Strange, I’ve seen that face before.

Iako su krenuli iz istog okruženja, dvojicu prijatelja život je odveo u različitim smjerovima. Domovinski rat postaje prekretnica koja ih stavlja pred izazove kakve nisu mogli ni zamisliti. Njihova se prijateljska veza testira na najdubljoj razini. Rat ne donosi samo fizičke rane već i unutarnju borbu, preispitivanje odluka i suočavanje s prošlošću.

Radnjom se protežu dva ključna simbola: visoke trave i mostovi.

U mladosti visoke su trave skrovište prvih ljubavi i nježnih zagrljaja. U prirodi ih ostavljamo neukroćenima kako bi se hranile pčele, ali i kako bi priroda mogla disati slobodno, bez ljudske intervencije. U Irskoj, gdje se sve čini urednim i podložnim strogim pravilima, neukroćene visoke trave mogu biti i simbol otpora – svjesnog odbijanja da se sve uklopi u unaprijed zadane okvire. A kad se visoke trave nađu na napuštenom groblju, one postaju znak prolaznosti i zaborava, ali i tihe postojanosti.

Mostovi u romanu nisu samo građevine, oni su simboli odnosa među ljudima, povezanosti koje vrijeme i okolnosti mogu poljuljati, ali ne uvijek i uništiti. Kao što se neki mostovi ponovno izgrade, tako i prijateljstva i ljubavi mogu pronaći put natrag.

U završnoj sceni, smještenoj u 2024. godinu, pratimo dvoje novih klinaca koji se ponašaju slično kao Robert i Goran. Hoće li njihova priča završiti poput one koju su živjeli njihovi prethodnici?

Roman je obuhvatio razdoblje od 1985. do 2024. godine, a ispisan je na 470 stranica. Premda je prilično dug i sadrži mnogo riječi, zbog čega može biti zahtjevniji za čitanje, njegova dubina i emotivna snaga čine taj izazov vrijednim truda.

Postavlja se pitanje jesu li visoke trave simbol slobode – neukroćene, prirodne i nesputane – ili znak prepuštenosti sudbini i zaboravu. Jesu li mostovi dokaz ljudske povezanosti i mogućnosti obnove ili pak podsjetnik na razdvajanja koja su ponekad nepovratna?

Tebe, čitatelju tog romana, pozivamo da sam/sama odrediš značenje!