Svoje sam djetinjstvo proveo na rijeci Bednji, jer svoje godine brojim od vremena kad su djeca živjela i igrala se uz rijeke. Bednja struji kroz Ludbreg, bešumno i pravocrtno poput željezničke pruge, kao i većina drugih rijeka koje protječu kroz svoje gradove. Na svojim gradskim obalama Bednja ugošćuje šetnice, na čijem sitnom pokrovu od finog tucanika jednako škripe stare i spore stope potpomognute štapom kao i dječji trk. Za svakodnevne prolaznike gradskim mostovima, u hodnji do tržnice ili potrošačkog središta grada, Bednja je samo ukroćena ludbreška rijeka. Na trenutke je uštogljena ljepotica s kratko ošišanim kosim obalama, slavolucima raznobojnih penjačica, informacijskim pločama, klupama i drvoredima crvene bukve, a u nekim drugim vremenima i kišnim danima, povremeno je razbarušena frajla zarasla visokim travama i osvajačkim divljim bagremom koji je ovdje udario temelj za svoj dom. Podsjećam se da rijeke ne vole okove, ograde i barijere i da ih narav vode tjera na kovrčanje i migoljenje kroz ravnicu u potrazi za idealnim padom i kretanjem. Da je Bednja veća i jača, razlomila bi i tiho oglodala brijegove svojega gradskog korita jer je nekoć u davnini jednako snažno vijugala kraj prastare rimske Iovije. Kažu da koritima rijeka pripada ukupna širina njezinih zavoja i meandara, no čovjek se bori za svoj prostor i osvaja ga. Stoga rijeke postaju poluživi kanali bez razigranosti. U Ludbregu ipak nema betona i obale su zelene. Ali ispod trave i divljeg bagrema koji štuju vodu, sunce i tanki sloj plodne zemlje, skriva se stoljećima staro i žilavo čelično pletivo koje grli naslagano teško kamenje. Taj zid pak drži meku i davno nasipanu obalu nekadašnjeg pojilišta da bi rijeka, bez kovrča i vratolomija, pravocrtno nastavila put kroz grad. Kako bi rekao Goethe: „Ne žuri; ne odmaraj!”

Rijeka je zapravo žila svake prirode. Izvan grada, gdje drveće još prirodno niče i sjeme života nesmetano putuje, Bednja je drugačija. Njeguje svoje meandre i „falde“, skriva se pod vrbama, stvara prirodne krajolike i neobična, uvijek jedinstvena mjesta. Poneki sprud, uvalica, mali brzaci, potkopana obala, brv od srušenog drveta, skloništa pod grmljem, čak i pokoja mrtvica za veselje žaba. Bednja je u svojoj biti cijeli svijet — lijenoj čaplji, snježnom labudu, zaljubljenom divljem golubu, hitrom vodomaru, trstenjaku i silnoj ptičjoj sitneži. Nikada ne izdaje skrovište prastarog djeda soma, ali stoljećima hrani zlatnozelenog šarana i drugu riblju raju. U tom vrvežu dobro se snalaze i zaigrana vidra, lopovski štakor i marljivi dabar, te plaha bjelouška ili pritajena ribarica. Svatko, najbolje što zna, u prirodi koristi svoje pravo na tu zmijoliku živu trpezu, sklonište i igralište — Bednju.

Za uživanje u prirodnom poretku stvari potrebno je iz grada otići uzvodno ili nizvodno. Rijeka uzvodno postaje, a nizvodno nestaje, predajući svoj život i silu nekoj drugoj vodi, u nekom drugom smjeru, k nekom drugom nestajanju. Uzvodno prolazi kroz Kučan Ludbreški, Hrastovsko, Slanje i druga mjesta. No krenut ćemo nizvodno. Pravocrtni okovi ludbreškog korita Bednje prestaju kod željezničkog mosta na sjeveroistoku mjesta. Bednja poteče u svoju slobodu i odmah popušta svojem prirodnom nagonu „zavojitosti”, u suglasju sa šumskim raslinjem i poljima. Ali ne pretjeruje. Kao da zna da čovjek svijet gradi po svojoj mjeri i da bi joj mogao zamjeriti. Stoga teče oprezno, stvarajući zatone za klena ili džepove za mrenu, nova skrovišta za divlje patke, ali ne pretjeruje. Lizne naselje Sigetec s njegove sjeverne strane te zamalo promaši Slokovec koji se proširio tek do Bednjine desne pritoke, potoka Črnoglavca. Na putu prema Kapeli okružuje je posvemašnji mir uredno naslaganih njiva ludbreške Podravine. Drveće rubi Bednju ili se druži u udaljenim šumarcima u kojima se skrivaju srne ili divlje svinje, kad ne pohode polja kukuruza. Uz taj zeleni obrub, prašnjavi poljski put slijedi tok Bednje i samuje bez sezonske mehanizacije. Fazani i zečevi ne zamjeraju toj tišini, naprotiv uživaju u njoj iako se klone raspuknute vreće, odbačene u svibov grm. Iskesila se vreća pogrdno i groteskno, bljujući otpad na kojem se roje muhe primamljene nečijim lošim odgojem. Nešto dalje, pogled smirenog ribiča s obale u daljinu, između dva drijemanja, otkriva koji to pejzaži inspiriraju podravske naivne slikare. Sve je ovdje. Udaljena sela, tornjevi, oblaci, šumarci u niskoj izmaglici, ptice u letu, pokoje suho drvo i svijetli prašnjavi put. Čaplja u letu, prateći Bednju, izdaleka bi opazila prve plastenike Kapele i Dubovice, naselja razlivena od Bednje prema sjeveru. Kao i većina podravskih naselja, kuće s dvorištima gravitiraju glavnoj cesti, a vrtovi iza njih se lepezasto šire u polja.

Ovo je cvjećarski kraj, njeguje ga rascvjetana duša marljivih ljudi, što se vidi po bujnim prozorskim nasadima pelargonija, petunija i verbena. Sunce se odražava s plastenika koji bez napora rastežu cvjetnu sezonu na primjerenu dužinu. Ludbreška Podravina ne oskudijeva ni proljetnicama ni „sesvečkim“ ružama. Ponovno iz sjećanja izroni komadić djetinjstva, kad dopuže niz vjetar miris starinskih pelargonija — muškatlina — punih cvjetova i dlakavih, mesnatih listova, koji mirišu jedinstveno i nezaboravno, posebno kad ih se protrlja dječjim prstićima. Znam to, jer ovdje su živjeli moja baka i djed. Kapela i Dubovica, dva sljubljena naselja, prvo započinje na Bednji, a drugo završava na Plitvici. Kad spomenem potonju, prisjećam se, i u njoj je moja dječačka noga gazila po sitnom šljunku, i nju su žedna usta pila pod bijelim mostom, dok su se nizvodno močili crni snopovi konoplje, za buduće bijele oprave, gunjeve i stolnjake. Dječja cika, žubor brzaka i ritmično lupanje pralja po drvenim koritima, zvukovi su koji ne jenjavaju.

Na samom ulazu u Kapelu čvrst je i postojan cestovni most, pod kojim je Bednja kroz stoljeća stvorila vrlo široko i duboko korito. Stoga ovdje teče usporeno i lijeno, pomalo starački umorno, kao i selo koje mladi napuštaju u potrazi za modernim. No nije to jedini razlog zastoja. Iza nekoliko sljedećih zavoja slijedi brana pred kojom se ulijevo izdvaja kanal velikobukovečkog mlina. Bednja je i ovdje, kao i pred Ludbregom, akumulacija, zauzdana sila koja će na mnoge stolove staviti koru kruha, nahraniti kokoši i stoku i dati smisao nepreglednim poljima u okolici. Posuđenu vodu mlin će vratiti Bednji nakon nekoliko kilometara nizvodno. Kanal napaja i jezerce na rubu imanja grofova Drašković. Oko jezera, u parku, zaštićene ogradom, žive srne i druga živad. Uz imanje s obnovljenim dvorcem i parkom, granaju se ulice Velikog Bukovca. Razvio se u prostoru između Bednje na jugu i njezine sestre Plitvice koja ga, napustivši Dubovicu, dotiče na sjevernom dijelu. I Plitvica polako prilazi podravskoj ljepotici Dravi te uvire u nju nešto uzvodnije nego Bednja. Kod Velikog Bukovca već smo prešli više od polovice puta od Ludbrega do ušća Bednje. Nakon brane, sukladno graditeljskim praksama, Bednja je opet pravocrtna. Izlaskom iz Velikog Bukovca u široko otvoreni prostor, dolazi još jedno smirenje u slagalici kukuruza, suncokreta i drugih kultura koji čekaju žetvu. Obala je prepuštena ribičima, a polja lovcima i povremenim rekreacijskim šetačima. Južno od Bednje je Novo Selo Podravsko. Njega od Bednje dijeli glavna prometnica i nekoliko stotina metara poljoprivrednih površina. Iz tog se naselja tok Bednje nazire tek kao zeleni porub na horizontu. Sljedeće mjesto na karti je Mali Bukovec. Njega Bednja rasijeca na dva dijela spojena mostom. Sjeverni je manji. Ovo je posljednje od stotina naselja koja Bednja natapa na svom tristo kilometara dugom putu kroz Hrvatsku. Ostala su tek dva kilometra čapljinog leta do Drave.

Teren oko ušća je prema kartama zanimljiviji sa sjeverne obale Bednje, jer ovdje i Drava izvodi svoj ples oko širokih šljunčanih sprudova koje je nanosila godinama. Jednako intenzivno krivuda i Bednja kroz svoju zadnju šumu, oštrim zavojima traži najbolji prilaz, poput nekog rituala u kojem će se dvije rijeke napokon združiti. Stoga prelazimo most, u prostor između Bednje i Drave i lako prolazimo poljima od naselja do obližnje šume. Uz vodu, kod koje završava put, viri nekoliko kućica u kojima povremeno borave izletnici, no sada nema nigdje nikoga. Samo pjev ptica. Ova voda je jedan širok lijevi zavoj Drave. Nakon sljedećeg desnog i Bednja će dokrivudati ondje kamo smo se zaputili. No uzbuđenje se pretvara u razočaranje, jer put kroz šumu, kroz ovaj uski grmoviti tjesnac između dvije vode zapušten je, obrastao neprolaznošću. Oprema za običnu šetnju poljskim putevima nedostatna je za borbu sa zubatim kupinama i glogom, na terenu u kojem svako malo postoji vodom ispunjena jaruga ili močvarno tlo, s komarcima kao dodatkom. U mislima se teško i nevoljno oblikuje riječ odustajanje. Lokalni stanovnici vjerojatno poznaju skrivene staze do ušća, ali ovdje smo sami. Ovo je područje kakvo su mnogi od nas, s precima koji su živjeli u selu, zadržali u sjećanjima. Mjesto na kojem novodobni Pero Kvržica ili Tom Sawyer vode svoje družine na skrivene točke, samo njima poznatim stazama. Dječja robinzonska mašta ovdje uživa bezgraničnu slobodu. I baš kao što Bednja u nedirnutim područjima krivuda kako i koliko želi, tako i lokalni žitelji prilagođavaju svoje boravke i kretanja ovim rajem, osjećajući i sami da u ovom prividnom neredu vlada drugačiji tajanstveni red i da su u njega stopljeni na ispravan način, s poštovanjem.

U mladosti sam učio da kad god se razočaram u nešto, trebam si reći: Tko zna zašto je to dobro! Pomalo skriven i bez jasne rute, ovaj je sliv zaštićen od ljudskog oka, ali i djelovanja. Postoje glasine da je jedna ekipa lokalnih entuzijasta na dobrom putu da do ušća dovede jednostavnu šumsku stazu, ništa posebno, tek koji raskrčeni metar koji će voditi stopala do cilja. Možda tada pokušamo ponovno. Premda je Heraklit naznačio da ne možeš dodirnuti istu vodu dvaput zato što ona koja je protekla neće nikada više teći ovim tokom, to me ne sablažnjava. Bednja i ja u posebnom smo odnosu. Sjećanje čuva uspomenu na gacanje plićacima i brzacima ispod ludbreškog mlina, gdje je slapom hučio mlinski kanal i jednolično brujala turbina, na vrbovu šumicu i tajne puteve male dinamitne ekipe. Tu sam jednom u igri i vodi do koljena, bos nagazio na razbijeno staklo boce. Utvaram si kako je toga dana moja krv ušla u Bednju, a Bednja u moje žile. Neraskidivi savez koji traje šezdesetak godina. Zavičajna rijeka i ekipa iz vrbovog šumarka.

Czesław Miłosz je napisao: „Kad boli, vraćamo se na obale nekih rijeka…“ Rijeka je djetinjstvo, ali je i poticaj i utjeha u životnim izazovima. Pokraj naše zavičajne rijeke potpuni smo u dobru i u zlu. Stoga, ne otkrivši ušće Bednje, ostavši bez nagrade za dobru namjeru, ostaje obećanje o povratku, boljom stazom, s boljom opremom, ali svakako s istim poštovanjem prema najduljoj rijeci koja izvire i uvire te cijelim tokom prolazi isključivo kroz Hrvatsku, a u njoj je naša krv. Moja Bednja.

KRAJ